Steve Ballmer najavio je svoj skori odlazak s rukovodeće pozicije u Microsoftu. Cijena dionica potom je nakratko skočila za malo više od četiri posto, da bi se par dana kasnije stabilizirala na ipak malo višoj cijeni dionice u odnosu na kratki period prije najave.
Reakcije na Ballmerovu najavu polarizirane su: predvodi većina koja smatra kako je Ballmer to trebao već puno prije učiniti, ili su mu dioničari trebali dati nogu, a suprotstavljena joj je ipak manjina koja smatra kako je odlazak šteta, jer je Ballmer jako puno učinio za Microsoft.
Zanimljivo je kako ova dva tabora nisu ideološki podijeljena: prvi dojam bio bi kako ovaj potez slave prije svega korisnici konkurentskih proizvoda: Applea i slobodnog softvera, no najbrojniji “slavljenici“ ipak su korisnici Microsoftovih proizvoda. Jednako tako i ekipa sa “tugujuće“ strane.
Logično, jer promjena vlasti na vrhu Microsofta ipak se ponajviše tiče korisnika njihovih usluga, sadašnjih i budućih. Jednako tako zanimljivo je da obje strane daju vrlo konkretne i čvrste argumente za svoje pozicije.
Slavljenici smatraju kako je samovoljnom abdikacijom Billa Gatesa u 2000. godini posijano sjeme intelektualne stagnacije te tvrtke koja je u zamjenu za vizionarskog Gatesa dobila birokratskog Ballmera, poznatijeg po bacanju stolca i viralnom “Developers, developers, developers“ Jubito klipiću nego po vizionarskim i spektakularnim tehnološkim inovacijama. I to je najveća, možda zapravo i jedina istinska zamjerka kritizera njegovoj karijeri vođe: u proteklih deset godina, a možda najočitije po Gatesovom izlasku iz tvrtke 2006. godine, Microsoft je postao kopija IBM-a: velika, troma tvrtka koja posjeduje veliku inerciju u vidu kapitala i tržišnog kolača, ali koja je izgubila vizionarstvo, okretnost i spremnost na riskantne poduhvate s najmodernijim tehnologijama.
Microsoftov zvjezdani trenutak dogodio se s izlaskom Windowsa 95 - pa iako će kasnije prodaja drugih proizvoda zasjeniti, barem financijski, taj događaj, Microsoft zapravo nikad više neće moći ponoviti taj uspjeh koji je predstavljao i tehnološku revoluciju svojeg doba: Win95 zabetonirao je dominaciju Microsofta za sljedeće desetljeće i pol.
I tu zapravo zgodno upada argument tugujuće ekipe kako Ballmer nije bio tako loš CEO kao što se o njemu priča: povećao je prihode tvrtke s 25 na 70 milijardi dolara godišnje, a zaradu za 215%. Zaista, što se zarade tiče, nitko mu ne može ništa prigovoriti, posebice uzmemo li u obzir činjenicu da je po svojoj financijskoj efikasnosti pretekao i megapoznatog Jacka Welcha. Gledano strogo financijski, vrijeme Stevea Ballmera predstavlja renesansu Microsofta. Ne trebamo zaboraviti niti druge poslovne aktivnosti inicirane u njegovo vrijeme, kao što su kupnja malih i potencijalno profitabilnih (čitaj: konkurencija) tvrtki, te nezaobilazni Xbox koji je perjanica tvrtkinih napora u diversifikaciji svoje ponude. Ballmer je nastojao i u dobroj mjeri uspio diversificirati tvrtku od Windows/Office proizvođača na relativno širok spektar informatičkih proizvoda.
Ako je već bio tako dobar CEO i tako financijski uspješan, zašto je onda burza reagirala veselim skakanjem na njegovu najavu odlaska u mirovinu? Zašto mediji uglavnom pozdravljaju ovu odluku kao dobru za Microsoft?
Razloga je mnogo, neki su sitni a neki manje sitni, ali svi generalno prate nekadašnju sudbinu IBM-a koji je u jednom trenutku upao u tehnološki procjep, inzistirajući na svojim skupim rješenjima, velikim centraliziranim poslužiteljima i glomaznoj informatici, dok je svijet veslao prema eri PC računala, decentraliziranih, osobnih računala sposobnih lokalno obrađivati podatke bez potrebe za skupim i ogromnim “big iron“ računalima i troškovima koji uz to idu; ironično, upravo je IBM kao tvorac prvog (relativno) jeftinog osobnog računala za poslovne namjene sam sebi iskopao rupu smatrajući to svoje čedo tek drugorazrednom, nevažnom igračkom čiji je cilj bio isključivo zadovoljiti potrebe biznisa koji su bili presiromašni da bi si priuštili njihove skupe igračke, a zatim ih nagovoriti da, kad stasaju, ipak zadrže lojalnost prema tvrtki.
Nije to bilo blesavo - u to doba, nedugo nakon pojave prvog (u startu tehnološki skromnog) IBM PC računala, Commodore Amiga i Atari ST imali su vrlo ozbiljne šanse postati standardno uredsko računalo, a tu je bio i skupi ali atraktivni Macintosh. Momentum je postojao na sve tri platforme: Amiga je već ozbiljno korištena za obradu videa, Atari za glazbu a Macintosh za DTP i sitne uredske poslove. IBM je ipak htio staviti šapu i na taj segment tržišta, ali je to učinio na posve pogrešan način, izgubivši u relativno kratkom vremenu kupce koji su se razbježali po jeftinijim lovištima PC kompatibilaca.
I danas me pomalo čudi ta moć branda, činjenica da je naziv “IBM“ bio dovoljan da tvrtke kupe to skupo računalo koje je svojim karakteristikama bilo daleko ispod navedene konkurencije. A ako ne to, onda svakako PC kompatibilno računalo, nikako neku tamo plastičnu Amigu ili Macintosha.
IBM jest uspio osvojiti tržište, ali ne na željeni način: umjesto da male tvrtke kad narastu kupe i ozbiljnija rješenja, one su ostajale na nečemu što je sam tvorac smatrao drugorazrednim rješenjem.
Sličnu priču ponovio je i Microsoft: našli su se u tehnološkom rascjepu za kojeg nisu bili spremni, a kad se to već dogodilo željeli su rascjep premostiti proizvodom koji svojim karakteristikama nije bio niti blizu vodećim. Sjetimo li se kako je i sam Bill Gates svojedobno debelo promašio izjavom kako ta nova stvar Internet nikome nije zanimljiva, kako je riječ o starim tehnologijama i kako će Microsoft napraviti pravu mrežu (MSN) sa satelitima u orbiti i to je ono što će ljudi htjeti a ne ova primitivna glupost Internet...
To nije bila prva niti zadnja Microsoftova pogreška, ali u to vrijeme još je bilo moguće ispraviti ju, pa zatim i financijski uništiti Netscape vezanjem MSIE uz Windowse. Tu je Microsoft “prošao lišo“, ali nije naučio pouku da informatičke tvrtke moraju agresivno pratiti tehnološke promjene.
Daleko od toga da Microsoft to nije radio: prvi komercijalno značajan tablet načinio je Microsoft još tamo davne 2000. godine: po specifikacijama bilo je to više ili manje klasično PC računalo s ekranom osjetljivim na dodir i pisaljkom, a koristio je standardno Windows grafičko sučelje.
Problem tih proizvoda bio je ponajprije u tome što je napravljen prije nego što je postojala zadovoljavajuće dobra tehnologija: trajanje baterije bilo je relativno siromašno a uređaji su bili skupi, teški, vrući i nezgrapni; grafičko sučelje čak i nije bilo neki problem, korisnici nisu imali nikakvih primjedbi - no imali su primjedbe da je tablet težak dva kilograma ipak malo teško držati u ruci.
Microsoftova pogreška, koja je dozvolila Appleu da u vrlo kratkom vremenu osvoji tržište tableta, bila je u tome što je, nakon početnog skromnog uspjeha, tvrtka odlučila posve zanemariti tu tehnologiju ne računajući da bi u budućnosti mogla biti iole značajna (čitaj: IBM i njihov PC), pa su se našli u čudu kad je Jobs u pravom trenutku iz rukava izvukao uljepšanu kopiju onoga što je Microsoft već imao i odbacio, a koja je poput požara osvojila svijet.
Slična je priča i sa pametnofonima: Microsoft je već poodavno imao proizvod za džepna računala, Windows CE - ne pretjerano sposoban, ali dovoljan OS za džepna računala. Windows CE razvijao se od 1992. godine, a 2002. godine izdan je i Pocket PC OS kodnog naziva “Merlin“, a koji je izvršavao i na smartphone uređajima tog doba. To se dogodilo punih pet godina prije nego li će Jobs ponovo oduševiti svijet iPhone-om.
Pet godina u informatici je velika količina vremena. Kako se onda moglo dogoditi da Microsoft izađe s funkcionalnim smartphone rješenjem toliko prije Applea i ipak dozvoli da ga ovaj bez puno napora pregazi?
Jedan od razloga ovih nezgodnih promašaja je činjenica da je bila riječ o tehnologiji ispred svog vremena. Ali blago - ne desetljećima, ne stoljećima, već tek nekoliko godina, taman toliko koliko je trebalo hardveru da svojim napretkom sustigne ideje. Nažalost, Microsoft je bio previše fokusiran na stvari koje su mogle donijeti novac odmah ili u bližoj budućnosti, a svakako je i nedostatak vizije (mislim kako je jasno da cijela vrhuška Microsofta zajedno nije u vizionarstvu bila ni do koljena jednom i jedinstvenom Jobsu) utjecao na to da se zanemare proizvodi koji će inicirati “post-PC“ eru. Te greške definiraju ključni nedostatak Stevea Ballmera: nedostatak vizije.
Nezahvalno je uspoređivati dva Stevea (Ballmera i Jobsa), oni zapravo predstavljaju dva različita pola: jedan je bio fokusiran na proizvod i percepciju krajnjeg korisnika te pomalo nezainteresiran za birokratski dio posla, a drugi je bio fokusiran na povećanje prihoda, a gotovo nezainteresiran za tehnologiju.
U informatičkoj tvrtki ne možete biti nezainteresirani za tehnologiju, posebice ako ste vi ta tvrtka koja bi trebala stvarati nove vrijednosti i razvijati novu tehnologiju.
Drugi problem tvrtke bila je postepena transformacija iz tvrtke u koju su mladi ljudi grebali rukama i nogama za priliku da u njoj rade u tvrtku koju gledaju kao IBM: Ok tvrtka, velika, dobre plaće, pomalo dosadan posao, relativno siguran. I to je to. Nema tu više entuzijazma, nema ljudi koji grizu - Microsoft je postao IBM. Solidan, ali nikako “cool“.
Politika odnosa prema zaposlenicima pritom se transformirala iz slavljenja pametnih i sposobnih mladih ljudi u jednu od verzija čuvenog Welchova principa da 10% najslabijih djelatnika treba otpustiti.
Postoji niz razloga zašto taj rigidni princip selekcije, tzv. “stack ranking“, Welchov sustav koji u većoj ili manjoj mjeri kopiraju mnoge druge velike tvrtke, ne može funkcionirati u tvrtkama čija industrija se brzo mijenja. Taj je princip dobar tamo gdje postoje stalni poslovni procesi poput onih na traci, koji se ne mijenjaju ili se mijenjaju dovoljno sporo; tamo gdje postoji višak radne snage koji se brzo može prekvalificirati ili uigrati, gdje se otpuštanje 10% najlošijih može nadomjestiti faktički odmah, svježom radnom snagom spremnom od prvog trenutka dati sve od sebe. I tamo gdje je posao debelo odvojen od managementa.
Tehnološke tvrtke to nisu: to su tvrtke u kojima se poslovni procesi i tehnologije mijenjaju često i brzo, ponekad uzimajući iznenadan novi pravac; to su tvrtke koje moraju ostati okretne i moraju oko sebe skupljati kreativni potencijal neopterećen birokracijom ili klanovskim borbama. Najzad, ako je u nekoj tvrtki zaposleno 100% izvrsnih radnika, jednostavna logika kaže nam da je i onih 10% najmanje uspješnih vjerojatno i dalje značajno sposobnije od prosjeka. Otpustiti desetinu programera koji su odlični programeri ali su imali nesreću biti birani u zlu statistiku (jer je sustav takav da desetina ljudi baš mora završiti u toj vreći), pa zatim na tržištu tražiti svježu krv s nadom da će nekim čudom biti bolji od upravo otpuštenih dobrih ljudi?
Naravno, to je i među radnicima uzrokovalo pomak fokusa sa “budi najbolji i daj najviše od sebe“ na “preveslaj kolege i nastoj biti u zlatnoj sredini“, kako tome svjedoče bivši djelatnici Microsofta u izvrsnom članku Vanity Fair-a.
To su dva razloga zašto je Ballmer opasan po Microsoft: pod njegovim vodstvom, ne nužno i njegovom zaslugom, Microsoft je postao birokratizirana tvrtka u kojoj je važnije znati navigirati među klanovima i interesnim grupama nego imati viziju i hrabrost provesti svoje ideje; inovativnost je zamrla a zamijenila su je ziheraška rješenja, nešto što neće previše talasati i što će vjerojatno donijeti neke novce. Donošenje važnih poslovnih odluka preuzeli su klanovi i njihovi interesi - u fokusu više nije bio krajnji korisnik, već interni odnosi u tvrtki.
U tom se procesu Microsoft iz tržišnog lidera preobrazio u tvrtku koja kaska za konkurencijom.
A što ćemo s iznimno dobrom zaradom koju je Ballmer ostvario? Da, taj je posao dobro odradio. No, fokusirajući se na povećanje zarade umjesto na tehnološki napredak, Steve Ballmer je doveo Microsoft u situaciju da više nije cool, da više nije tehnološki lider, i da se izvan poslovnog svijeta irelevantnost tvrtke eksponencijalno povećava. Birokratskim načinom poslovanja Ballmer je mogao povećati zaradu bilo kojoj drugoj tvrti - tvornici bezalkoholnih pića, proizvođaču automobilskih guma, naftnoj kompaniji... i on bi to vjerojatno i učinio, jer je sa te strane obavio odličan posao. U nekoj stabilnijoj branši koja se sporije mijenja Ballmer bi vjerojatno bio car. Ovako, čini se da napušta tvrtku kojoj, nespremnoj za “post-PC“ eru, tek predstoji ozbiljan udarac u tvrdo, dobrim dijelom i njegovom zaslugom. A tako, sudeći po veselju na burzi, razmišljaju i mnogi drugi.
Koliko je Steve Ballmer zaista uspješan i poželjan CEO pokazat će se u skorijoj budućnosti: ako je zaista tako sposoban, već sutra će ga možda neka druga tvrtka zvati da zasjedne u njenu fotelju. A što ako ne? Što ako ga nitko ne želi?
Komentari na Internetu pomalo sarkastično definiraju lakoću izbora za samog Ballmera: čovjek je činom svojeg odlaska uvećao vlastito bogatstvo za kakvih osamsto... milijuna... dolara.
