Zna se da bednjanski dijalekt ima veze s hrvatskim jezikom koliko i 2 Cellos s ozbiljnom glazbom. Naslućuju se neki zajednički korijeni, ali vidljivo je da su se sve poveznice koje su nekad i postojale kroz vrijeme pokidale.
Ta spoznaja o bednjanskom jeziku toliko je raširena da se on već i u reklami za pivo pojavljuje. Reklame za pivo se rade tako da ne naprežu mozak potencijalnog kupca (nekad se jednostavno ne možeš pouzdati da je u potencijalnog kupca mozak uopće prisutan) već mu samo malo podraškaju osjećaj kolektivne pripadnosti. Dakle, spoznaja o nerazumljivosti Bednjanskog uobičajena je kao i slika Gorana Navojca u dresu nogometne repke, kako natače pivo Kekinu i Bitorajcu. Arhetipska slika grupe luzera iz kvarta. S kojom se lako solidariziramo.
Jö sym vä s krövumi bëil dëber kemõd edëšel, do nojänpt zokrii zo mânu plevâunuš, do nôj îem s krövumi nôuze, kôjti bôu zo môuli ös jâoke dëž cyrël. Mänje sa tye skÿšne vïdle, kôjti ja bïle ïste vädre kökti v prõznem želôuce, äli sym go myerol peslýhnuti.
Eto, to je bednjanski, kako ga je lijepo tu napisao te detaljno opisao Josip Jedvaj u svom iscrpnom dokumentu na web siteu bednja.hr. Koga zanimaju jezične začkoljice tog dijalekta, taj site je pravo mjesto.
No ono što je meni bilo puno zanimljivije od samog jezika ja razlog zbog kojeg je on takav kakav jest. Na spomenutim stranicama o tome lijepo kažu:
Svoju je posebnost bednjanski govor sačuvao kroz stoljeća zahvaljujući zatvorenosti i prometnoj izoliranosti bednjanskoga kraja što je rezultiralo malim migracijama i gotovo neznatnim naseljavanjima iz susjednih govornih područja. Očuvanju te posebnosti pridonijela je i činjenica da su gotovo svi govornici bednjanskoga govora u prošlosti bili kmetovi ili seljaci, većinom nepismeni, na koje je utjecaj književnog jezika bio gotovo zanemariv.
Dakle, da bi bio potpuno drugačiji, imao svoj jezik, možda i potpuno svoje poimanje svijeta, moraš biti prometno izolirani, nepismeni kmet iz prošlosti? U današnje vrijeme interneta i globalnih medija potpuno je nemoguće da se stvori neka takva enklava, potpuno izolirana i zatvorena u sebe, koja ne samo da ne prihvaća ništa izvana, već gotovo ne zna da nešto vani i postoji? Ne bih se baš kladio.
Jedan od glavnih pokretača današnje ekonomije je ljudska lijenost. Velika većina ljudi neće prstom mrdnuti, već očekuje da sve što mu treba dobije pod nos. Reklama za cipele skače dok gledaš što je nova u Big Brotheru, u sandučić stiže kupon za popust... Što nas veseli se nudi, što nas imalo smeta ili se ne uklapa u naše mišljenje - izbjegavamo. Svi koji žele naš novac (a u zadnje vrijeme to su praktički svi) nam podilaze.
Pogledamo li se u ogledalo lako ćemo zaključiti da većina nas nismo baš naročito pametni. Dapače, moglo bi se reći da je prosječni potrošač poprilično tupo stvorenje (npr. ako prolazi fora da se kupuje pivo jer je u reklami Navojec). A što se desi kad svi iz okoline počnu podilaziti tupim stvorenjima najbolje se vidjelo na primjeru Britney Spears - slatka curica koja umilno mekeće dok pjeva za čas obrije glavu i završi u sanatoriju.
Naime što. Sve društvene mreže, video servisi, servisi za distribuciju glazbe on demand, tražilice, prodajni web siteovi, pametniji news portali, svi svi na ovom svijetu, pokušavaju postići da njihove neuronske mreže, ogromna i nevidljiva mašinerija umjetne inteligencije koja se vrti u pozadini lijepih ekrana, nauči što više o svakom od nas.
Recimo, kad ja dođem na YouTube i kliknem da mi svira nešto, bilo što, po izboru YouTubea - mogu se kladiti da će od 100 pjesama koje pusti 98 biti ne samo u skladu s mojim glazbenim ukusom, nego i u skladu s mojim trenutnim raspoloženjem. Jer me prate, čitaju mi mailove, vide jesam li lud od posla pa pišem 9 mailova u 10 minuta ili sam na chatu s frendicom u Kuvajtu i baš se lijepo zezamo... Je li to malo užasno? Pa jest. Smeta li mi? Pa ne. Jer sam lijeni mamlaz kojem je teško napraviti si play listu pa mi zapravo jako paše da samo kliknem „sviraj“, a da mi onda audio player podilazi.
Zašto to svi ti servisi rade? Prvo, radi zadržavanja korisnika. Ako te poznaju i ugađaju ti, manja je šansa da ćeš otići konkurentu. Drugo, oni masovno zarađuju iz marketiranja i prodaje proizvoda. Ako te poznaju mogu skupo prodati prikazivanje reklame ciljane baš za tebe. Nema potrebe da se zaguši cijeli Internet reklamama za čukljeve, samo meni treba precizno ubosti da ako kupim novi kimono dobijem u paketu i tubu kreme protiv bolova u koljenima. „Kupi sad odmah, 10% popusta. Jedinstvena prilika, samo klikni tu i stiže na tvoju adresu.“ MLJAC. Nikad nisam ni imao šansu.
I što sad? Možemo kukati oko toga koliko hoćemo, ali ovaj svijet tako funkcionira i funkcionirat će i dalje. Je li to najgore što nam se moglo desiti? Ja bih rekao da ne. Meni se čini da je od guranja proizvoda pod nos daleko gore ono drugo, podilaženje željama i ugađanje potrošačima.
Naime, sve društvene mreže znaju koji su moji interesi, koja su otprilike moja politička uvjerenja, s kojim ljudima se slažem više, a s kojima manje. I onda te mreže, ali i tražilice i svi ostali, mi iz te cijele mase sadržaja koji postoje konstantno nude sublimat prilagođen mojim željama. I još ja u ruci imam gumbić koji kaže „nemoj mi ovo više pokazivati“. I drugi koji kaže „e, ovo je majmun, daj ga anfrendaj“.
Kroz nekoliko mjeseci, a kroz nekoliko godina pogotovo, svijet iz moje perspektive prestaje biti kakav u stvari jest, a postaje onakav kakav bih ja želio da bude. Ne prikazuje mi se ništa što ne volim. Ljude za koje mislim da su budale uklanja mi se s puta. Sve je šareno i lijepo, ja sam sve više u tom divnom svijetu krojenom po meni , a ne u ovom ružnom, stvarnom, u kojem se baš ništa ne dešava kako bih ja htio.
Kad god krene medijska frka i/ili politički spin - svi se odmah polariziraju. Za i protiv gay brakova, ljubitelji i mrzitelji izbjeglica iz Sirije, nekad zagovornici Kolinde vs zagovornika Josipovića, zagovornici cijepljenja vs protivnika cijepljenja, teoretičari zavjera vs protivnika, ljubitelji tehnologije naspram ezoteričara...
Facebook i ostali vrlo brzo skuže koji ste od njih vi i počinje masaža ega. Ako ste desniji i mislite da su Sirijci napast i da ih treba ne baš potamaniti, ali svakako treba nekako udaljiti, počet će vam se prikazivati isključivo vijesti o tome kako izbjeglice gađaju mađarske carinike kamenjem, o njihovoj međusobnoj tučnjavi, o tome kako je tamo 90% muškaraca koji idu u teretanu i mašu ukradenim dolarima, o tome kako siluju... Ako ste lijevi liberal, isti taj Facebook to razumije i prikazuje samo slike male uplakane dječice, starca iz Slavonije koji je poklonio unukove tenisice i kaže „i mi smo nekad tako bili izbjeglice“, pokazuje zdravorazumske filmiće „kako je do svega ovog došlo“ svaljujući krivnju na imperijalistički poredak...
Ali što je od toga svega istina? Pojma nemam. Vjerojatno baš ništa. Svatko ima svoju stvarnost koja je istinita njemu. Internet stvori svakom od nas (i grupi istomišljenika) njegovu vlastitu Bednju. Ne samo da nam se sviđa to što je u našoj Bednji, već počinjemo vjerovati da Ivanec ni ne postoji. A ako Ivanec uopće i postoji, onda je pun odvratnih ljudi. Za koje bi bilo bolje da ih nema. Jer gotovo da i nisu ljudi.
I u tome je glavni problem. Svi smo mi medijske svinje koje se lagano tovi onime što volimo papati. Dok nas se ne utovi. A onda idemo već kamo treba, u shopping, u rat, na ljetovanje na Maldive, skinuti Clash of Clans na mobitel... svejedno. Bitno je da krenemo svojevoljno, uz puno entuzijazma.
Možda bi bilo pametno drugi puta pročitati i vijest s kojom se ne slažete. Možda bi bilo dobro prihvatiti i da je politički totalno nekorektna šala zapravo smiješna. Možda ne bi bilo loše onog majmuna koji vas stalno nervira glupim stavovima ipak ostaviti za „prijatelja“ (kako ta riječ gordo na Facebooku zvuči). Jer će vam to dati drugu perspektivu. Jer će vas biti teže muljati. Jer nije nužno loše sve što boli ili ide na živce. Najčešće je bolje znati za nešto loše nego ne znati i misliti da je sve super.
I trening boli pa si kasnije jači. I kad se opečeš boli pa znaš da drugi put ne diraš vruće. A nije svatko tko čini da se osjećaš ugodno dobronamjeran. Želim svima sreću u učenju drugih jezika, osim vlastitog, bednjanskog.
E da, i još jedna misao za kraj. Čuo sam puno puta kako će netko ugasiti Facebook account jer su tamo samo glupi, zavidni i pokvareni ljudi, jer mu se nude samo glupe teme i vijesti i jer baš ništa od toga svega ne vrijedi. Svaki put kad mi netko nešto takvog kaže pomislim kako je zapravo ta osoba nekakva budaletina pa je to Facebook prepoznao i stavio ga/ju u njegovo prirodno okruženje. Jer to je ono što Facebook radi odlično. Dakle, ako su vam prijatelji na društvenim mrežama majmuni, možda nije loše za početak pogledati u ogledalo.
