Dok sam bio klinac mediji su imali edukativnu ulogu, u smislu razvijanja znanja i ukusa opće populacije. Redovno smo, primjerice, slušali glazbu Arsena Dedića i Jadranka Črnka te gradili profinjen glazbeni ukus.
E sad, zašto? Tko je toliko lud da sa 12 godina sluša neku tamo dvojicu koji ne pjevaju nego nabrajaju, a nisu Hip Hop? Trik je bio u tome da su tada postojala samo dva televizijska programa, koja čak nisu ni cijeli dan emetirala. Na prvom je znalo biti neko zasjedanje CeKaEsKaJu, na kojem su neki dosadni drugovi po cijeli dan mljeli nešto što nismo niti razumjeli, niti nas je bilo briga, a kad bi to završilo počeo bi „Folk filigran“ s Tozovcem kao voditeljem.
U to vrijeme narodnjaci se nisu povezivali s nogometašima, nabildanim ćelavcima, oskudno odjevenim silikonskim ljepoticama, bijelim bemveovima i pucnjavom u 3 ujutro na parkiralištu kluba. Tada su narodnjaci bili dosadni sveprisutni stari prdonje. Kad sam ja bio klinac sanjalo se o jež frizuri i ziherici probodenoj kroz obraz, kao što je imao Sid Višz.
I šta ćeš onda? Gledaš drugi. Kad ga ima. Pa ako tamo i pjeva neki Hegedušić, slušaš. I postaneš civiliziran, ni kriv ni dužan.
Sa svim vrstama sloboda došle su i slobode komercijalnih televizija. A one ne robuju ideji da bi se nešto trebalo usađivati ljudima u glavu. One robuju novcu od reklama. Pa onda, što ljudi gledaju - to puštamo. „Krv nije voda“ u kojoj glume natruščici, i to čak i ispod razine onog što bi čovjek od njih očekivao, a svaka priča ima bar dva incestuozna spolna odnosa te jedno obiteljsko nasilje. To bi ljudi gledali? Onda to i puštamo. Nema veze. Smaknuća Islamske države? Nema veze, samo daj...
Dan po dan, godinu po godinu, to se tako melje. Likovi dolaze i prolaze. Tko se sjeća Simone Gotovac? Meni tveba vova? Bol od Ave Karabatić je još svježa, ali recimo - upita li se još tko, dok u večernjim satima s vlastite terase gleda zvjezdano nebo s čašom vina u ruci, jesu li one dvije zvjezdice koje zajedno trebere možda Marijana i Nemeš?
Ni na tome nije ostalo.
Postoji li itko od ljudi koji ovo čitaju tko zna za tko je PewDiePie? Čita se „Pjudipaj“. Ali da to zna sam od sebe, a ne da im je to njihov prištavi teen gaming klinac rekao? Naime, taj PewDiePie je neki mladac iz Švedske koji na You Tube uploada snimke igrica koje igra. Na većem dijelu ekrana vidi se njegov gameplay, a u uglu se vidi njega glavom i bradom kako pred kamerom svog računala ispušta neartikulirane krikove.
Čovjeku dođe da se zapita koji bi bolesnik to gledao.
E pa, vaša djeca. To jest, nekih 27 milijuna njih koji su pretplaćeni na kanal Felix Kjellberga, kako se stvarno tip zove, donoseći mu oko 4 milijuna USD godišnje, uglavnom od reklama. Otkud se taj pojavio? Tko ga gura? Odgovor je: niotkuda i nitko.
Naime, prošla su vremena kada možeš biti i budaletina, ali ako te netko gurne pred kamere možeš postati slavan. Pa makar na dva mjeseca. Razvojem socijalnih mreža možeš biti budaletina i postati slavan čak i ako te nitko ne gurne pred kamere. Jednostavno se desi neka lavina, neki bum, i odjednom tvoj video ima milijune pogleda, svi pričaju o tebi... Može biti bilo što, klinac klinca ugrizao za prst, punački Koreanac pleše ili jednostavno katastrofalno loša vozačica u Tisnom. Baš bilo što i probudiš se slavan iduće jutro, a bez ikakvog razloga. Kao Justin Beiber.
Iduća YouTube senzacija su Smosh. Snimaju skečeve na temu igrica i moderne kulture, meni ne baš smiješne. Po broju korisnika i prihoda otprilike su u rangu PewDiePie, rekao bih druga strana istog novčića.
Općenito, kad se pogleda 20 najvećih YouTube kanala po prihodu, uglavnom su vezani uz gaming, što govori da su konzumenti najčešće klinci. U mojoj prošloj kolumni, gdje sam govorio o tržištu igrica, ispalo je da su klinci vrtili industriju vrijednu milijarde. Iako su ovdje brojke ipak nešto manje, niti tu slika nije puno drugačija iz perspektive tko je taj koji upravlja novcem.
Meni osobno najdraži youtube kanal je TED Talks, na kojem se mogu vidjeti snimke inspirativnih govora s TED konferencija. Uživam gledati ljude koji mislima nisu u svakodnevici, već se bave temama i idejama koje su negdje daleko naprijed, ispred nas običnih i svoje okoline. A s obzirom da sam ja star i zaostao, odrastao na Zvonku Spišiću i drugom programu, ovaj kanal ima samo oko 3 milijuna pretplatnika, ili 9 puta manje nego tupavi PewDiePie.
U današnje vrijeme mediji ne da ne guraju kulturu, ideologiju ili bilo što drugo, već je izbor sadržaja tako velik da ne postoji osoba koja može konzumirati sve. Svi proizvođači sadržaja bore se za poglede, klikove, tweetove, hash tagove... ali zapravo sve je to ogroman šum. A gledatelj bira.
Svatko može napraviti selekciju samo one stvarnosti koju želi vidjeti. Nakon nekog vremena Facebook počinje pokazivati samo one postove koje želite vidjeti. I nemojte se čuditi ako su svi na vašem zidu budale, očito je da te budale često i rado gledate, inače vam se ne bi prikazivali. YouTube vrlo brzo počne nuditi videe kakve često i dugo gledate. Postoji čitav niz aplikacija u kojima možete kreirati kakve i koje vijesti će vam se pokazivati. Stvara se stvarnost samo po vama i vašim željama. Unatoč cijelom svijetu različitosti oko nas, uglavnom na kraju završimo na poznatom i neizazovnom. To je ljudski.
A gdje smo tu mi, ekipa iz najnerazvijenije europske zemlje?
Pa po konzumerskom dijelu, otišli smo vrlo rano prilično daleko. Sjetimo se kako su se mnogi političari znali opeći zbog ispaljenih gluposti na televiziji, koje su tek na internetu zapravo buknule pravim žarom. Zatim, tu su duge rasprave zaljubljenih tinejdžerki koji je od slatkih neoriginalnih čelista ipak slađi. I naravno, od čega je sve počelo - Severinin video. Gle, nisam stavio hiperlink na ovaj video, džaba klikćete.
Ono što nas spriječava da postanemo pravi konzumenti slobodnih OTT (Over The Top) medija je naša slaba infrastruktura. Dražen Tomić je nedavno pisao o tome koliko je zapravo vDSL loše rješenje, koje guranjem većih brzina kroz bakrenu paricu i neće baš Bog zna što postići. Dok nećemo imati optiku u stanovima niti će servisi poput Netflix-a sa svojim HD videom moći biti ispravno konzumirani, niti će se postići dovoljno niska latencija da s online igricama baš nikada ne bude trzanja i zastajkivanja. Bez obzira na našu želju za novotarijama, 5 megabita downloada i 50 kb uploada u sekundi su nepremostiva prepreka za idući korak razvoja medija u nas.
Kad sam ja bio mali nije bilo interneta. Moj klinac misli da tada nije bilo ni struje, a da je Hitler bio na vlasti, ali to je već njegova percepcija... Kad sam ja bio mali televizija je imala samo dva programa. Lepa Brena je bila mlada i vrlo probitačna zvijezda agrarnog izričaja, ali zato neupitne pameti. Neupitno nejačke. Bora Đorđević je još uvijek bio više kontraverzan nego pijan, znači obrnuto od danas. Spikeri Hrvatskog radija zvučali su hladno, umjetno i tupo, znači jednako kao i danas. Crvena jabuka se smatrala rok bendom. Ali, kad sam ja bio klinac Smogovci su bili nova serija. I neka sam star, neka sam dosadan, ali niti jedan PewDiePie ne može se mjeriti s time.
* O autoru: Goran Đoreski, predsjednik uprave Altus informacijske tehnologije d.o.o.
