O cijenama pristupa internetu u Hrvatskoj

O cijenama pristupa internetu u Hrvatskoj

U zadnjem izvještaju Europske komisije o cijenama pristupa internetu u EU-u iz ožujka ove godine, Hrvatska nije baš slavno prošla. Usporedne analize pokazuju da su u kod nas cijene interneta veće u odnosu na prosjeke EU-a, i to od 12% za osnovne, pa čak do više od 250% za veće brzine (iznad 12 Mbit/s).

Ovaj me podatak malo začudio (ipak sam bio uvjeren da internet kod nas nije toliko skup). Stoga sam odlučio detaljnije proučiti ovaj izvještaj. Dodatna motivacija za to bile su i nove ponude brzih internetskih usluga putem HT-ove optičke i B.net-ove kabelske mreže koje su se pojavile ovih dana.

Zato je zanimljivo provjeriti da li se s tim ponudama nešto promijenilo s obzirom na zaključke izvještaja. Da ne bi bilo zabune, u tekstu se promatraju samo internetske usluge, bez „bundle-ova“, tj. paketa s dodatnim uslugama poput IPTV-a i telefonske usluge.

Da bi se maloprodajne cijene uopće mogle uspoređivati u različitim državama, koristi se metoda konverzije cijena prema paritetu kupovne moći (engl. Purchasing Power Parity - PPP). Naime, zbog različitog BDP-a (između ostalog), kupovna moć nije jednaka u svim država. Kao referentna vrijednost za usporedbu kupovne moći u europskim okvirima uzima se prosjek kupovne moći svih država EU‑a. Kad se hrvatske cijene stave u takav europski okvir, cijena internetskog pristupa od npr. 10 eura efektivno je oko 50% veća (tj. 15 eura), jer je BDP Hrvatske tek na oko dvije trećine prosjeka EU-a. Naravno, metoda PPP-a nije idealna, dalo bi se analizirati njene nedostatke, ali je ipak široko korištena i općeprihvaćena.

Izvještaj EU-a sadrži podatke o cijenama internetskih paketa nekoliko najvećih operatora u svim državama EU-a (podaci su prikupljeni tijekom veljače 2013.). Cijene se analiziraju po skupinama, formiranim prema deklariranim brzinama paketa (2-4 Mbit/s, 4-8 Mbit/s, itd.). Zbirni podaci dani su za najjeftiniji internetski paket i za medijan svih paketa u određenoj skupini (medijan je srednji paket po cijeni u takvoj skupini). Za početak treba krenuti od osnovnih paketa, onih koji nude brzine do 4 Mbit/s. Ti paketi su kod nas tek 12% skuplji u usporedbi sa srednjom vrijednosti u EU-u. Kad se analiziraju podaci za pakete s brzinama između 8 i 12 Mbit/s, vidljivo je da su u Hrvatskoj takvi paketi gotovo dvostruko skuplji nego što je srednja europska razina. K tome je najjeftiniji paket u Hrvatskoj u ovom razredu brzina gotovo četverostruko skuplji od najjeftinijeg takvog paketa u EU-u. Situacija nije blistava niti za pakete koji podržavaju brzine iznad 12 Mbit/s. Tu je Hrvatska prošle godine imala neslavno prvo mjesto u EU-u prema skupoći, kad se promatra medijan ponude paketa.

Dok je očito da se ne treba toliko „brinuti“ za cijene paketa s osnovnim brzinama, vidljivo je da su brži internetski priključci u Hrvatskoj (pre)skupi. Ili preciznije, bili su preskupi početkom prošle godine od kada datiraju podaci iz izvješća. No da li se nešto promijenilo u zadnjih 18 mjeseci?

Zasada ne postoje svježi podaci o cijenama iz EU-a od ove godine, pa je nove HT-ove i B.net-ove pakete s brzinama iznad 30 Mbit/s jedino moguće staviti u lanjski europski okvir. I tada se može vidjeti da se situacija malo popravlja, jer su HT-ovi i B.net-ovi paketi od 40 Mbit/s, odnosno 30 Mbit/s ipak samo 21% skuplji od lanjskog europskog medijana u tom razredu brzina (treba se samo nadati da se cijene paketa velikih brzina u EU-u nisu u međuvremenu značajnije smanjile, iako je sigurno da kontinuirano padaju s porastom i ponude i potražnje za većim brzinama).

Može se ipak s velikom dozom vjerojatnosti zaključiti da se situacija s cijenama pristupa internetu u Hrvatskoj popravlja, u odnosu na zaključke europskog izvještaja iz 2013. Drugim riječima, treba se nadati se da će početak šire ponude paketa većih brzina u Hrvatskoj od strane najvećih operatora donijeti i daljnji pad cijena, te sve veći interes korisnika za takve brze pakete. No ipak, u ovakvim većim brzinama trenutno će moći uživati tek između 10-20% građana Hrvatske, koji imaju sreće da su u dosegu optičke mreže ili brze kabelske mreže u većim gradovima. Ostali, uz malo manje, ili malo više strpljenja, morat će pričekati nekoliko godina dok se u cijeloj Hrvatskoj ne izgradi suvremena telekomunikacijska infrastruktura za pristup internetu, djelomično i uz pomoć državnih subvencija.

Šire, uvijek ostaje otvoreno pitanje da li bi niže cijene pristupa internetu u Hrvatskoj same po sebi rezultirale i povećanjem brojem internetskih priključaka (koji također kotira relativno nisko u okvirima EU-a)? Vjerojatno ne, nego je potrebno dodatno poticati i potražnju za internetom uvođenjem novih aplikacija (pogotovo u sferi javne uprave i usluga) i povećanjem informatičke pismenosti građana. To je sve u planu u idućih nekoliko godina u Hrvatskoj, pa s vremenom treba očekivati da ćemo se i cijenama i brzinom, te razinom korištenja interneta približiti europskim prosjecima.

* O autoru: Tomislav Majnarić je viši konzultant u Latoru d.o.o.