Na Zavodu za zapošljavanje iz dana u dan sve je veći broj nezaposlenih. Trenutno ih ima gotovo 360,000, a trend se, po svemu sudeći neće tako skoro izokrenuti. Većina ekonomskih analitičara i za ovu nam godinu predviđa pad gospodarske aktivnosti, dok bi prema procjenama Europske komisije, u idućoj, 2014. nezaposlenost mogla doseći rekordnih, 20.1 posto.
U ovakvim okolnostima tržište više ne funkcionira prema svojim uobičajenim zakonitostima, te gubi sposobnost samoregulacije, a posebno se to odnosi na tržište rada na kojemu su ponuda i potražnja u ogromnoj disproporciji. Poslodavci se - oni rijetki koji uopće zapošljavaju nove radnike gube u moru pristiglih ponuda, i teško da među tolikima mogu prepoznati onu najbolju, dok tražitelji posla, koji za svoje ponude više ne dobivaju ni odbijenice, sve više gube živce, samopouzdanje, ali i vjeru.
Pa iako je na tržištu rada tako reći sve stalo, veliki broj ljudi i dalje do posla pokušava doći na manje - više isti način, samo što su sada u svojim pokušajima bitno agresivniji. Ne samo da se prijavljuju na gotovo svaki natječaj unutar struke, koji često nema veze s njihovim iskustvom ili vještinama, već često, potencijalne poslodavce (i bez neke prethodne selekcije) zatrpavaju svojim otvorenim ponudama. Računaju da će ih - prema zakonu brojeva netko ipak na kraju zapaziti, i ponuditi im posao.
Manjak poduzetničke kulture
No da bi se riješili nezaposlenosti vrlo će se mali broj ljudi odlučiti za neku vrstu poduzetničke aktivnosti. Hrvatskoj naime nedostaje poduzetničke kulture, te je i prije krize svega 1.5% populacije bilo uključeno u neki vid poduzetništva (usporedbe radi, na razini EU-a taj podatak iznosi 5.3%, a u SAD-u čak 45%). Ovako niska stopa poduzetničke aktivnosti posljedica je nepovoljne poduzetničke klime, no svakako ima veze i s mentalitetom hrvatskih građana. Hrvati su naime navikli raditi za drugoga. Odmalena smo tako odgajani. Tako su činili naši roditelji, i to nam je godinama pružalo osjećaj sigurnosti, zato se često ni ne sjetimo da je moguće drugačije.
Pa ako je situacija bila takva i prije krize, sasvim je razumljivo da ćemo se danas, kada propadaju poduzeća i s dugogodišnjim poslovanjem još teže upuštati u poduzetničke avanture. Za većinu ljudi bio bi to krajnje iracionalan potez, unaprijed osuđen na propast. Bolje je, u ovakvim okolnostima negdje se zaposliti, jer je to ipak puno sigurnije.
No koliko je to sigurno - najbolje pokazuje aktualno stanje domaćeg gospodarstva, koje nikako da se oporavi od krize i počne generirati nova radna mjesta. Doduše, s ovakvim razmišljanjem na razini društva to je i nemoguće.
Prebacivanje odgovornosti
Ljudi koji razmišljaju na ovakav način, a i dalje uporno šalju ponude za posao, podsvjesno očekuju da netko drugi za njih preuzme odgovornost: da umjesto njih organizira posao, da preuzme rizik poslovanja, da se bori s tržištem, poreznjacima i drugim vjetrenjačama. Jednom riječju očekuju da im netko drugi osigura posao, a da oni samo unajme svoj rad, i da za njega budu plaćeni.
No čineći tako, oni autoritet nad svojim životom suštinski prepuštaju drugome, i to čine zato jer sami sebi ne vjeruju, i zato jer duboko u sebi misle da će se netko drugi pobrinuti za njih bolje od njih samih.
Poslodavac će možda činiti i najbolje što može (a možda i neće), no plaće koje nam isplaćuje vjerojatno će biti premale, možda će kasniti, a možda nam ih nikad neće ni isplatiti. Možda nam se neće dopasti vrijednosti koje zastupa, način na koji je organizirao posao, radno okruženje, suradnici, ili nešto treće. Kada nam netko drugi nameće okolnosti, te odlučuje umjesto nas, stvari nikad ne ispadaju kako bi htjeli, i zato ćemo vrlo brzo postati nezadovoljni, i počet ćemo se žaliti.
No, zanimljivo je da ljudi koji se žale na posao obično nisu zadovoljni niti s ostalim segmentima života. Oni su stalno na nešto ljuti. Uvjereni su da im netko čini neki oblik nepravde, da im uskraćuje neko njihovo pravo, da njihovi potencijali nisu dovoljno prepoznati, priznati i tako dalje, i da bi u drugačijim okolnostima postigli puno više.
No drugačije okolnosti oni sami nisu u stanju stvoriti, niti su u stanju iskorstiti priliku da nešto sami promijene, kada im se ta prilika ukaže.
Identitet žrtve
Ljudi koji nemaju autoritet nad svojim životom, već dozvoljavaju da ga umjesto njih kreiraju drugi (ili pak okolnosti) nalaze se u identitetu žrtve. Taj identitet svi mi u određenoj mjeri manifestiramo (kada se na nešto žalimo, ili kada imamo osjećaj da neku nezadovoljavajuću poziciju ne možemo promijeniti), no on je karakterističan za Hrvatsku kao društvo.
On nije nastao jučer, već se s generacije na generaciju prenosi već stoljećima. Povijesno gledajući, Hrvatska je oduvijek bila pod nečijom čizmom. O našoj su sudbini uvijek odlučivali drugi, što je u narodu stvorilo ogromnu količinu ljutnje, koju i danas svi osjećamo. No takva nas je pozicija na psihoenergetskom nivou učinila ovisnima - nesposobnima da se sami brinemo za sebe, pa zato ni danas, kada smo formalno neovisni ne znamo što s time činiti. Ne samo da se u toj neovisnosti ne snalazimo, već onime što činimo malo po malo ponovo gubimo autoritet nad svojom sudbinom. Drugačije ni ne znamo, jer je pozicija žrtve toliko godina utiskivana na najdublje slojeve naše podsvijesti.
Ovo velikim dijelom pojašnjava zašto u Hrvatskoj nema poduzetničke tradicije, i zašto tako mali broj ljudi uopće razmišlja poduzetnički. Iako je posve jasno da se drugi neće pobrinuti za nas i ponuditi nam posao (jer za to više nemaju kapaciteta), mi i dalje šaljemo molbe. Na njih nitko ne reagira, i zato svoju ljutnju projiciramo na poslodavce, sustav, vladu itd., umjesto da se okrenemo vlastitim potencijalima, te sami pokušamo nešto promijeniti.
Osim toga, da je kolektivni identitet drugačiji onda bi i uvjeti na tržištu bili drugačiji. Onda bi i poduzetnička klima bila poticajnija; gospodarstvo ne bi ni došlo u ovakvu poziciju, kriza ne bi uzela ovoliko maha, ili bi nakon toliko godina našli načina kako iz nje izaći. Umjesto toga mi se nadamo da će nas od nas samih spasiti Europska unija, no teško da će se to dogoditi, jer će ulaskom u EU još više doći do izražaja naša kolektivna nemoć.
Gdje je rješenje?
Da bi iz ovog obrasca izašli morat ćemo konačno sami preuzeti odgovornost za svoj život, i okrenuti se vlastitim potencijalima, kojih u ovakvim okolnostima ne možemo biti ni svijesni. No prije toga valja nam izaći iz postojećeg identiteta žrtve. Bez toga, svi naši pokušaji i svjesni napori da nešto promijenimo neće dati rezultate, već će nas vraćati na staro, ili će nas ukopavati još dublje. Ovo je glavni razlog zašto ni danas nakon toliko godina još uvijek ne vidimo svijetlost na kraju tunela.
"Zbog smanjenja proračunskih sredstava, svijetlo na na kraju tunela je ugašeno" Nepoznati autor
Kada će se to svijetlo upaliti na razini društva, te hoće li uopće - ostaje pitanje, jer bez obzira na brojne izazove s kojima smo se do sada kao narod suočavali, i dalje smo ostali gnjevni, ali uporno dosljedni.
No to nije razlog da svatko od nas, ne krene mijenjati taj obrazac za sebe, a samim time i svoju realnost - a ona je za svakoga od nas izravna refleksija onoga što imamo u sebi.
No dok god svoju relanost opravdavamo vanjskim okolnostima ili pak pasivno čekamo da se nešto oko nas promijeni da bi počeli živjeti, nismo posve izašli iz identiteta žrtve, nismo neovisni, i nismo slobodni.
Piše: Egli Ilić, Copywriter i Life Coach, www.hortusmentis.com
