Iako je u mnogim medijima prošao potpuno nespomenut, odnosno u sjeni smanjenja PDV-a na novine, Linićev prijedlog izmjena Zakona o PDV-u po kojem bi i obrtnici plaćali PDV po izdanom, a ne po naplaćenom računu opravdano je izazvao buru nezadovoljstva među obrtnicima i na društvenim mrežama (i to netom nakon novouvedenog nameta za 'općekorisne funkcije šuma' koji se plaća relativno na promet, a ne dohodak). Tim više što se od nekih članova Vlade tijekom proteklih godinu dana moglo čuti da se razmatra upravo suprotno - da tvrtke plaćaju PDV tek po naplaćenom računu.
Budući da PDV neovisno o naplati računa već plaćaju poduzeća, u čemu je problem da u tome budu ravnopravni i obrtnici? Mnogi ne znaju i ne shvaćaju da to nije ni približno isto. Ne samo da će ovo dovesti do trenutačnog zatvaranja brojnih obrta koji jedva spajaju kraj s krajem, već će zbog toga i mnogi obrti koji relativno dobro posluju krenuti u istom smjeru. Zbog čega?
U nekom drugom paralelnom svemiru, u kojem postoji neka druga fiktivna uređena Hrvatska, iz koje nisu isisane milijarde kuna, u kojoj pravosuđe funkcionira, u kojoj gospodarstvo cvjeta i lebdeći na krilima likvidnosti svatko svakome plaća na vrijeme - sigurno nitko ne bi imao ništa protiv takvog Zakona. Ali dok ne odletimo u tu imaginarnu Hrvatsku, ili ne dočekamo da se ova u kojoj živimo ne probudi jednog jutra u takvim okolnostima ovako nešto imat će fatalne posljedice.
Takav način plaćanja PDV-a odvelo je u krah mnoga poduzeća. Ne loše poslovanje, ne nesposobnost menadžera, ne loši djelatnici, već represivan način da tvrtka mora platiti porez iako kupac usluge ili proizvoda nikad ne plati taj isti račun po kojem se porez mora platiti. Trgovačke firme plate robu dobavljaču, nerijetko kreditom, plate PDV na uvozu i onda trenutačno postaju obveznici plaćanja PDV-a po toj prodanoj, a nenaplaćenoj robi. U strahu od porezne blokade i ovrhe, mnoga poduzeća dižu nove kredite da bi - platila PDV po računima koji im uopće nisu plaćeni. I to ako uopće uspiju dobiti takav kredit, jer mnoge banke odbijaju davati kredite za podmirenje poreza i doprinosa (dapače, stanje poreznog duga i duga po doprinosima mora biti na nuli ili blizu nule da bi se uopće dobio ikakav kredit). Tako se lako stvori vrtlog iz kojeg se teško izvući i koji je u bankrot odveo mnoge tvrtke.
Priče o zakonskim rokovima naplate računa, ovrhama i slično su priče za one koji isto žive u nekom drugom svemiru i koji nisu probali to provesti od nelikvidnih i već blokiranih kupaca. Nerijetko je u tom suludom beskonačnom lancu međusobnih dugovanja negdje na početku upravo ta ista sama država koja ne plaća više stotina dana. I to nema veze s "rizikom poslovanja" na koji se, gotovo licemjerno, pozivaju zagovornici takvih ideja.
Fundamentalna razlika između tvrtke (d.o.o.) i obrtnika, prema trenutnoj zakonskoj regulativi, je da tvrtka odgovara svojim (tvrtkinim) kapitalom, a obrtnik je poistovjećen s fizičkom/privatnom osobom, i odgovara svom svojom imovinom. To znači da blokada računa i eventualna ovrha nakon toga zahvaća sve njegove žiro i tekuće račune, i obrta i privatne, sve štednje u svim bankama, te svu pokretnu i nepokretnu privatnu imovinu! Ako netko nije razumio, neka ovo pročita još jednom, i svoju sliku stavi uz taj tekst.
Dakle, ako se ista prethodno opisana situacija desi obrtu, da ne naplati u razumnom roku nekoliko većih izlaznih računa, vrlo brzo slijedi blokada od strane porezne uprave, a ako se ona ne naplati u neko vrijeme, na kocku ide sva imovina tog obrtnika-građana.
Čak i ako obrt dobro posluje, i uspijeva na neki čaroban (uporan, prisilan, represivan) način naplaćivati nekako svoje račune i tako iz stvarnog priliva pokriti obvezu PDV-a prema državi, nitko normalan neće moći u miru živjeti, raditi i spavati s takvim Linićevim mačem nad vratom, utegom na nogama, i samom pomisli da bi zbog nečije neposlovnosti (koja opet može biti uzrokovana problemima nekog trećeg) mogao završiti - na cesti, zajedno sa svojom obitelji, bez ičega. Uostalom, već su mnogi tako i završili i u postojećim zakonskim okvirima, a ovaj prijedlog drastično povećava mogućnost takvog ishoda za sve obrtnike. Uz svu postojeću birokraciju i davanja, česte izmjene zakona i propisa, paranoju koja vlada zbog svega toga i represivnih inspektora koji drakonski bez opomene kažnjavaju i za najbezazlenije propuste, sada moramo u taj niz dodati i egzistenciju.
Ne znam za druge obrtnike i djelatnosti, i bez ikakvog podcjenjivanja ikoga, istaknuo bih da je moja djelatnost jedna od onih koja je pretežno intelektualna i tako nešto jako otežava situaciju. Raditi nešto umno zahtjevno i odgovorno, na nekoj opremi, serverima ili sustavima koji sadrže ogromne količine podataka ili drže mission-critical sustave čiji se downtime cijeni iznosima koji značajno prelaze vrijednost osobne imovine, a pogotovo raditi nešto kreativno, inovativno poput programiranja, dizajniranja, osmišljavanja novih rješenja i slično nije moguće ili barem nije jednostavno bez potpune opuštenosti i koncentracije. Bez obzira na skoro dvadeset godina radnog staža i tek nešto manje godina rada kao obrtnik, uza svo iskustvo i rutinu u poslu koji radim, svjestan sve odgovornosti i rizika poslovanja, ja sam ipak običan čovjek od krvi i mesa, i ne bih mogao raditi takve poslove da znam da postoji i najmanja mogućnost da sutra možemo ja i moja obitelj i uzdržavani članovi završiti na cesti zbog suludog represivnog poreznog zakona i nečije tuđe krivice.
Koje je rješenje, ako ministar Slavko Linić ne odustane od ovog prijedloga? Do sada od niti jednog svog prijedloga nije potpuno odustao; u najboljem slučaju ga je odgodio, tako da je teško očekivati da bi ministar Gordan Maras i HOK mogli nešto promijeniti. Što je najapsurdnije, objava te informacije se poziva na eliminiranje sive ekonomije i usklađivanje s EU regulativom. Prvo - nikom, pa tako ni meni, nije nikako jasno kakve to veze i utjecaja ima na sivu ekonomiju. Drugo, u EU regulativi piše upravo suprotno - da se malim i srednjim poduzetnicima koji imaju problema u naplati računa omogući plaćanje poreza nakon naplaćenog računa. Dakle, nikakvih stvarnih argumenata nema, osim nečije fiksacije nasilnog punjenja državnog proračuna iz džepova obrtnika umjesto iz džepova stvarnih dužnika.
Rješenje nije u npr. pisanju ponuda, pa izdavanju računa nakon što se plati dio ili cijela ponuda. Ta širokoprisutna 'inovacija' na hrvatski način nije nešto čime se većina želi baviti. Ne zato što to može funkcionirati samo s izuzetno pouzdanim kupcima ili što će naš kreativan i inovativan ministar financija sigurno naći načina da i tome stane na kraj, već zato što neizdavanjem računa gubite svaku pravnu osnovu za tužbu po pitanju roka plaćanja i osnove za ovrhu.
Boljih rješenja ima više, pogotovo za one koji imaju znanja i volje za raditi. Zato zatvaranje obrta zbog ovakvog represivnog Zakona ne znači da će svi završiti na Zavodu za zapošljavanje. Rješenje vidim u promjeni načina poslovanja i rada, na način koji ne ugrožava život i egzistenciju. Osim zapošljavanja u nekoj većoj, dobrostojećoj i stabilnoj domaćoj tvrtki, postoje i druge opcije. Ulaskom u EU otvara nam se i šire tržište i pružaju veće mogućnosti. Ako ništa drugo, barem prilika raditi s kupcima koji redovitije plaćaju, bilo zato što su likvidniji ili jednostavno imaju, zamislite, čudan i nama neshvatljiv mentalitet redovitog plaćanja računa. Međutim, u današnjoj globalnoj ekonomiji i vrlo jednostavnoj mogućnosti online remote rada od bilo kuda za bilo koga, sve izglednije je čak ostanak u Hrvatskoj (što je za većinu poduzetnika s obitelji jedina opcija), a zapošljavanje i rad za neku stranu tvrtku, ili čak sve češće spominjanje otvaranja vlastite tvrtke u drugoj državi.
Svi mi volimo svoju domovinu i svoj rodni kraj, poznanike i prijatelje, i velika većina ipak želi ostati ovdje i raditi ovdje, i plaćati porez vlastitoj državi. Ali ipak ne i u okolnostima u kojima Vlada ne voli svoje poduzetnike od kojih živi i koje drži za džep novčanika dok oni koprcajući se vise preko prozora svoje kuće.
*O autoru: Ivan Guštin, (još neko vrijeme) obrtnik, IT djelatnosti
