Ovih posljednjih dana svjedoci smo katastrofalnih potresa u Hrvatskoj. No svjesni smo da to nisu jedini potresi koji muče Hrvatsku, koja muku muči sa ekonomijom i preživljavanjem.
Kada gledamo kroz posljednja tri kvartala, ozbiljno se urušio sustav u kojem nažalost je sve teže i teže ostati normalan. Većina tvrtki bilježi veliki pad prometa i prihoda, sve se to pomalo odražava na pojedinca, potrošnja samim time pada u svakom pogledu i taj začarani krug je zatvoren. Ovisni smo o vanjskim tržištima, ali svi ne možemo izvoziti. Druge tvrtke masovno uvoze, jer očito mi nemamo dovoljno da zadovoljimo svoje potrebe, dok domaće ne mogu zadovoljiti sa cijenom. Uglavnom, imamo situaciju koju nitko ne želi ni započinjati rješavati niti nudi nekakva dugoročnija rješenja.
No, kako sam rekao, zadnjih par dana pogodila su nas dva jaka potresa i ponovno smo svjedoci velike materijalne štete koju će većinom platiti građani. Sanacija objekata, obnova, izgradnja istih, kupovina oštećene imovine, kućanskih aparata, odjeće, namještaja i raznih potrebnih osobnih stvari ponovno će pasti na budžet građana i pojedinaca.
Novac koji će pronaći, jer ga vjerojatno nemaju više u zalihama, pronaći će u stranim bankama, a isti će potrošiti na sve gore navedeno, ali vjerojatno 100 % iz uvoza.
Postavlja se pitanje, ima li ova Vlada, manageri koji savjetuju Vladu i za to uzimaju honorare, hrabrosti da stanu na loptu i naprave nešto dobro za državu. A što je to dobro za državu? Onu koja ima u svojim sustavima ljudi koji su plaćeni isključivo za administraciju, ali nešto više, neki ozbiljan radni proces, mi to nemamo.
I sad će većina ponovno tvrditi kako je nemoguće da neke proizvodnje, tvornice ili nešto budu u vlasništvu države i da rade za dobrobit radnika, jer ni poduzetnici očito nisu dovoljno zreli da održe proizvodnju zdravom, da sačuvaju radna mjesta i da budu konkurentni, a da budu tu, u Hrvatskoj, sa našim ljudima, prema našim standardima.
Kako bi bilo da sad, kada nam je najpotrebnije imamo sve iz vlastitih proizvodnji, a dokazano je da nije nemoguće, sve smo to imali, samo smo pod čudnim okolnostima privatizirali. Stradali su brojni domovi, koji trebaju od cigle, betona, armature, crijepa, prozora, vrata, namještaja, kućnih potrepština, odjeće i obuće... da sad ne nabrajamo što sve ne. Danas, svjesni smo da to sve ima, ali iz čije produkcije, vrlo malo one koja je domaća i upitno kome plaćamo na kraju. Zar ne bilo idealno da znamo da će nam građevinski materijal doći iz vlastite proizvodnje, ne uvezen, prozori i vrata, namještaj... sve ostalo.
Sad bi bila idealna prilika da Vlada donese odluku i pomogne prvo sama sebi, jer ne radi dobro, zadužujemo se, a ne proizvodimo... sami su priznali ogroman pad BRP-a. Zar sad nije trenutak da se sredstva usmjere na proizvodnju, ako ne stignemo podići novu, postoje poduzetnici koji su trenutno okrznuti krizom, sad je vrijeme da ih se pogura, da malo restrukturiraju vlastitu proizvodnju, uposle ljude koje će platiti, jer na kraju ionako netko plati.
Plate to sve radnici koji su sretni da mogu svojim radom nešto platiti, a ne minusom na tekućem ili dodatnim zaduživanjem. Sad je prilika da potaknemo one grane koje su uvijek hranile sve ostalo, građevinu i sve popratno... sjetite se na kraju koliko je malih dućana blizu gradilišta dobro živjelo od tih istih radnika, a ubili su ih tko.. trgovački centri... koja je to razlika u cijeni bila na četvrt kruha, malo neke salame, pivu ili jogurt?
I pišem ovo samo sa jednim razlogom, da vas podsjetim na razmišljanje kako smo ipak nekad mogli sami sebe opskrbiti i zadovoljiti potrebe, a danas kako vidimo potrebe su očite i jako neophodne. Zar nije sada trenutak da Vlada pokaže umijeće i pokrene sebe, nas, sve skupa jer ljudi hoće raditi, hoće prihoditi, samo nam treba dati priliku. Sad je prilika!
Osobno poznam nekoliko poduzetnika iz drvne industrije, koji su morali sve srezati na poluproizvod ili neki proizvod koji jedino izvoz želi, ali za naše tržište nema prostora, jer dolazi opet jeftiniji laminat iz uvoza, neki čudni parketi i tako dalje. Isto je sa namještajem, teško se razvija i prodaje, tržište je malo, ali uredno prodajemo elemente za industrije namještaja u Italiju, no onda kupujemo gotov proizvod od njih. Isto je sa tekstilnom industrijom, keramikom i sanitarijama, prozori, vrata, kućanski aparati, a sve to imali smo u svom „dvorištu“.
I nadovezat ću se na jedan moj članak s početka „krize“: Kriza je nekom kriza, a nekom prilika. Nama je sad taj trenutak, koliko god trenutno bilo tuge, gorčine, straha od novog potresa, ali kroz ovo osjećat ćemo se bolje, svi skupa.
Recept za Vladu:
- povucite ta sredstva koja nam tako silno obećavaju iz EU
- probajte da nas ne uvjetuju što ćemo sa svih 100% novaca koje dobijemo
- organizirajte sustav koji ZNA komunicirati sa proizvođačima i krenite u zajedničkom smjeru, pitajte koje su im potrebe i uvjetujte im kako da ih ostvare, a za zajednički cilj
- omogućite ljudima, radnoj snazi da dobije informaciju, kako da dobiju poslove, jer to je jedan od preduvjeta da poslodavci dobiju potporu i novac
- krenite u obnovu, kroz fondove koje ste najavili, imate odlične ljude koji znaju upravljati procesima, jedan trenutno vodi takav projekt, a ima ih još
- izuzmite ovaj put vaše političke i osobne interese, ovo nije trenutak kada je to moralno
- pokažite napokon ovoj državi i narodu da ipak postoji nada i dobar smjer u kojem ipak svi uživamo, a ne samo pojedinci
Što nam je krajnji cilj?
- obnovljeni domovi u brzim rokovima
- racionalno utrošena dobivena sredstva
- povećana domaća proizvodnja, a ne iz donacija i uvoza
- povećan broj zaposlenih, plaće zaposlenicima koji će svoj novac isto potrošiti u državi
- i na kraju BRP - zar je on upitan nakon svega?
I nije ovo pitanje da li je moguće ili nije, samo je pitanje hoće li se ikada to dogoditi ili neće!
Ali znamo da ćemo lakše zaboraviti sve ove potrese i događaje koji nas potresaju u posljednje vrijeme.
