Nekad sam znao promijeniti žarulju na faru svog auta. Sada više ne znam. A želio sam znati. Prilikom preuzimanja auta pitao sam ljubazno osoblje auto salona da mi demonstrira. I jesu (zlurado se smijuljeći ispod brka: “evo još jedan optimist“). Tada sam shvatio da za takav zahvat moram rastaviti pola prednjeg kraja, da je tu bezbroj raznih senzora, da uopće nemam alat koji je za to potreban... pa sam odustao. Prihvatio sam da je auto koji vozim sve više upakiran s uslugom održavanja, a da je sve manje predmet kojim raspolažem kako hoću. Prihvatio sam da postanem još malo gluplji u odnosu na svijet u kojem živim.
Naime što. Nisam ja poglupio u apsolutnim mjerilima u odnosu na vrijeme kad sam vozio starog Opela Astru, nego je svijet oko mene postao kompliciraniji; a ja nisam postao dovoljno pametniji da bih ga slijedio. Nešto što sam prije znao sam, sada netko mora umjesto mene. I ovo nije izoliran slučaj, nego opći trend. Hajdemo još jedan primjer.
Dva prijatelja dogovorila su se naći negdje u centru Zagreba. Obojica su tu negdje oko Zrinjevca, ali se ne vide. Jedan drugome pošalje poruku “Di si?“, a drugi samo uklika u chat aplikaciji da se pošalje GPS lokacija. Za minutu mašu jedan drugome i već traže zgodnu terasu za kavu. Brzo i jednostavno.
No znaju li oni uopće što su sada napravili, to jest što se točno desilo u tih par sekundi dok su se tražili? Kako radi ekran smartphonea, a da bi prepoznao gdje točno dodiruješ prstom? Kakva je računalna arhitektura tog mobitela, to jest tko je uopće bio Von Neumann? Kako radi GPS, to jest kako uređaj zna svoju lokaciju po signalu sa satelita? Kakve veze sa svime time ima Einsteinova Specijalna teorija relativnosti? Kako mobitel komunicira, to jest što su 3G i LTE? Kako funkcionira Internet kojeg koristi chat aplikacija. Što to znači da je ta aplikacija zapravo SaaS cloud?
Sasvim sigurno gotovo nitko iz ovakvog “nađemo se na kavi“ scenarija odgovore na ta pitanja ne zna. Niti mu je bitno znati. Za upotrebu chat aplikacije, smartphonea i GPS-a ne trebaš znati kako oni rade, budući da je korisničko sučelje svega toga napravljeno tako da bude intuitivno, a o samoj usluzi brine nevidljiva vojska stručnjaka. I tako to ide.
Potpuno smo ovisni o infrastrukturi oko nas. Znate li iz kojeg vodocrpilišta dolazi voda koju pijete? Ako iz slavine ne teče voda, znate li kako ćemo je na drugi način nabaviti? Koliko pitkih izvora i bunara u svojoj blizini znate? 2007 godine u Napulju se desio velik štrajk službe za odvoz smeća. Grad je ostao zatrpan u vlastitom otpadu, nakon dva tjedna stanovnici su bili u smrtnoj opasnosti.
Bez stručnjaka koji brinu o našim potrebama ljudi više ne mogu živjeti. U nekom Sci Fi kolapsu civilizacije većina nas bi vrlo brzo pomrla. Ali u tom slučaju nestao bi i Internet pa ne bismo mogli o tome čitati na portalima.
No, mi nemamo izbora. Prihvaćamo takvu situaciju (dijelom) svjesno, jer je to jedino kako znamo živjeti. Prihvaćamo da ne moramo znati kako funkcionira svijet oko nas, jer tko treba, tko brine o tome - taj zna. I tako to ide sve dok ne ostanemo na vjetrometini.
Nedavno smo doma kupili novu perilicu suđa. Te su spravice postale dosta pametne pa znaju koliko je prljavo suđe u njima, čak i znaju kompenzirati tvrdoću vode koju koriste. Međutim, ova moja ne zna sama shvatiti koliko je voda koja joj dolazi točno tvrda, pa joj ja moram reći. Naravno, ja to ne znam. Brza pretraga interneta na mobitelu (koji eto već nekako radi) kaže da Zagreb ima 5 vodocrpilišta. Čak i postoje javno dostupni podaci o svakom od njih, a koji točno kažu kakva je tvrdoća vode s kojeg. Ali ja ne znam na koje smo točno mi priključeni. Ta imena izvora mi apsolutno ništa ne znače. A karta područja distribucije nije dostupna.
Kraj. Postavi perilicu na bilo koju postavku i ne razmišljaj više o tome. Sasvim sigurno je moguće doći do točne informacije, ali uz koliki trud i čemu? Kamo bismo stigli kad bismo za svaku stvar koju ne znamo išli istraživati? Prošao bi život samo u tome. Koga briga, perilica će već nekako prati i s osnovnom postavkom. Odustao. Vrlo jednostavno.
No što ako ne možeš odustati? Što ako se u neobranom grožđu nađeš po temi koja ti je od ključne važnosti, recimo nešto vezano uz posao? Primjerice, danas gotovo da i nema posla koji se može obavljati bez korištenja Interneta. A kako onda ljudi znaju, kako mogu biti sigurni, da je Internet po svojoj prirodi dovoljno dobar za njihov posao? Da će zadovoljiti njihove osnovne potrebe? Da je uopće primjenjiv za svrhu za koju bi ga oni htjeli koristiti? Što ako kreneš koristiti neku uslugu putem Interneta (za koji ne znaš kako radi) i ona ne radi dovoljno dobro, zbog same prirode Interneta? I tvrtka zbog toga izgubi hrpu novca, korisnika, a ti odgovoran... Jeste li uopće ikad razmišljali o tome za što je Internet primjenjiv, a za što nije?
Hajdemo onda, vrlo kratko, kako radi Internet i za koje svrhe on nije dovoljno dobar.
Na ono što većina nas misli da je Internet se priključujemo putem mobilne mreže (3G, LTE), bakrene parice (DSL, vDSL, iznajmljeni simetrični vod), optike i slično. Iako uređaj koji koristite vrlo vjerojatno komunicira po IP-u (Internet Protocol), vi zapravo u tom trenutku još uvijek niste “na Internetu“ nego ste zapravo spojeni u internu mrežu vašeg ISP-a (Internet Service Provider ilitiga telekom).
U Internet terminologiji, vaš telekom je zapravo AS (Autonomous System) koji ima svoju jedinstvenu identifikaciju, raspolaže jednim određenim brojem IP adresa (v4 ili v6) te se za vas spaja na Internet putem više paralelnih vodova. Tu točno počinje Internet. Vodove kojima se na Internet spaja vaš ISP on obično zakupljuje od drugog (najčešće većeg) telekoma, pa se tako u nekoliko koraka dođe do najvećih desetak, takozvanih Tier 1 providera. Oni ne kupuju vodove ni od koga, nego međusobno razmjenjuju promet besplatno, svatko sa svakim. Tu postoji i neki RIPE, koji se za skupe novce igra regulatora, dodjeljuje (ili ne dodjeljuje) IP adrese i generalno dobro živi. I to je uglavnom to.
Kada krenete surfati, vi ste spojeni na jedan telekom, web stranica koju gledate nalazi se na drugom telekomu. Zahtjev za dohvaćanje stranice sa vašeg računala ide u telekom, veći telekom, još veći telekom, manji telekom, još manji telekom, do web hosting providera. Pa onda stranica ide istim putem nazad (ako je sve kako treba). To je to u najgrubljim crtama.
Put kojim to ide amo - tamo zove se ruta. Što je ruta kraća, odziv (latencija) uređaja na drugoj strani je brži. Zato što se u svakom koraku rute između nas i servisa koji koristimo nalazi bar po jedan aktivni mrežni uređaj (router), koji za svoj rad uvijek potroši pokoju milisekundu. Što više koraka, više potrošenih milisekundi. Znači, mudro je koristiti što je moguće kraće rute.
Budući da svaki AS ima više poveznica prema ostalim AS-ovima, teorijski je moguće beskonačno puno ruta od jedne točke interneta do druge. Kojom će se točno rutom ići odlučuje se automatski, ili sistem administratori mogu namjerno preferirati neke rute pred nekim drugima. Svaki router ima u sebi pohranjene sve njemu potrebne rute, a protokol koji se koristi na ulazu u Internet (van iz telekoma) se zove BGP, ili Border Gateway Protokol.
E sad, kada ukratko znamo kako stvar radi, možemo se baciti na to za što je Internet usluga dobra, a za što nije.
Internet nije dobar ako trebate garanciju neprekidne veze. Npr. imate frekventnu blagajnu koja se treba spajati na centralni sustav pri svakoj transakciji jer tako provlači plaćanje karticom i fiskalizaciju. I takvih blagajni imate 300 u 40 trgovina. U ovakvoj situaciji, čak i onih nekoliko minuta koje BGP-u trebaju da promjeni rutu u slučaju ispada točke na putu je previše, jer tih par minuta sve stoji, kupci su nervozni... a da ne pričamo o DDoS napadima, protiv kojih nema pravog lijeka, niti će ga ikad biti bez da se mijenja protokol po kojem funkcionira Internet. A koji vas satima ili danima mogu držati offline.
Internet nije dobar ni ako trebate garanciju brzine. Recimo, morate velike količine video materijala prenositi prema 50 kino dvorana u za to primjerenoj rezoluciji. Ili morate CT/MR snimke prenositi od jednog radiologa do drugog, radi drugog mišljenja. Bez obzira koliku brzinu veze imate na obje strane (npr. 1 Gbps svugdje), komunikacija će ići samo onom brzinom koju dopušta najuže grlo na vašoj ruti (npr. 75 Mbps zbog zagušenja). A BGP nije takav protokol koji će ići mijenjati rutu samo zato što negdje po putu dolazi do usporenja i gubitka komunikacijskih paketa. Dapače, zbog paketa upozorenja i retransmisija komunikacija će se još dodatno usporiti.
Internet nije problematičan zbog sigurnosti. Uspostavom kvalitetnog VPN tunela to se rješava na zadovoljavajuć način.
No dobro, ako ne Internet onda što?
Najčešće se ovakav problem rješava zakupom dediciranih linkova potrebnog kapaciteta. Po mogućnosti s garancijom kvalitete usluge od strane telekoma (SLA). Ukoliko govorimo o poslovnicama ili trgovinama unutar jednog grada, taj trošak će vjerojatno biti podnošljiv.
Međutim, u zadnje vrijeme sve se više dešava da tvrtke počinju koristiti cloud usluge pojedinih globalnih dobavljača, poput Microsoft Office 365 ili Azure. Na prvu, može se činiti da će korištenje ovakvih servisa najjednostavnije i najprirodnije biti obavljeno kroz Internet. No, zbog gore navedenih razloga, praksa je pokazala da to baš i nije tako. Svakodnevno zastajkivanje, spori rad i gušenje svih korisnika koji koriste mail ili tekst editor unutar tvrtke, a takvih može biti nekoliko stotina ili tisuća (u ovisnosti o veličini firme), vrlo je neugodno. Tako nešto znači gubitak radnih sati, dekoncentraciju, a može značiti i lošu reputaciju kod krajnjeg korisnika.
Koja je onda alternativa? Cloud usluge često se isporučuju iz velikih data centara u Europi, u gradovima poput Amsterdama, Frankfurta, Dublina i slično. Ne samo da bi zakup dediciranih vodova visokog kapaciteta do tako udaljenih gradova koštao vrlo skupo, nego k tome i cloud provider može po svojoj volji vašu uslugu seliti između pojedinih lokacija. Vi nikako ne možete znati do kojeg grada vam točno link treba. Dakle, zaokupljeni vodovi u ovom slučaju ne pomažu.
Ovakvi problemi danas se rješavaju tipom usluge koji dolazi pod nekim zajedničkim imenom „cloud connect“. U pitanju je usluga koja nije dramatično različita od nečeg što danas u Hrvatskoj poznajemo pod nazivima poput „metro ethernet“, samo je po svom karakteru globalna. Radi se o usluzi koja može povezivati više znatno udaljenih točaka u zajedničku mrežu, potpuno odvojeno od Interneta, uz garanciju propusnosti i dostupnosti.
Konkretno slučaju Microsofta, usluga se zove Express Route i dostupna je u Hrvatskoj na točki (POP) Microsofta u Altus IT data centru. Ukoliko koristite neki drugi komercijalni data centar, ili vlastitu serversku sobu, za korištenje ove usluge morat ćete osigurati i zakupljeni vod (po mogućnosti uz redundanciju) do Altusa, Selska 93, Zagreb. Od tog mjesta dalje ste u Microsoft mreži, uz operativnu podršku ti Tier 1 telekoma Level(3).
Za druge cloud providere (google, Softlayer, Amazon) ovog trenutka u Zagrebu nije dostupna cloud connect usluga, no postoje neke najave da bi se i to uskoro moglo promijeniti. U ovom trenutku najbliže mjesto pristupa najčešće je u Beču.
Nadam se da sam u gornjim recima dokazao da nije loše znati kako nešto funkcionira, kako bi se znalo da li konkretna stvar ili usluga može poslužiti svrsi za koju biste je vi htjeli koristiti. S druge strane, nekad je situacija obrnuta. Recimo, razlog zašto ja sada pišem ovaj tekst (a ne radim nešto drugo) je taj što, iako znam kako tehnički funkcioniraju web alati za upravljanje zadacima, nemam pojma kako se koristi onaj u kojem bih trebao editirati tekstove za novi web. Nakon nekoliko desetaka uzaludnih klikova, otvorenih bezveznih prozora, bješnjenja i vikanja po uredu, zaključio sam da nisam glup ja nego alat. Pa sam mu to i dokazao demonstriravši mu da ja njega mogu ugasiti, a on mene ne može.
Moja šogorica, inače uspješna i (donekle) mlada direktorica u jednoj velikoj instituciji, počela je saditi salatu i krastavce u vrtu. Što dalje, to joj se manje čudim.
