U prethodnoj sam se kolumni referencirao na vrlo zanimljiva predavanja o korištenju Design Thinking metode u edukaciji, koju je održala prof. Alex Scully sa „d.school“ iz Stanforda. Za pojam inovacije je dala jedno vrlo korisno operativno pravilo, trijadu: „no, but...“, „yes but...“ i „yes, and...“. Time se ukazuje na nužnost pozitivnog pristupa, umjesto uobičajenog hrvatskog „blaming“ (okrivljavanja) reakcije na svaki prijedlog. Takav negativistički pristup u nas je izražen i u odnosu prema inovaciji Bio sam slobodan na vrh nepoželjnog „stanja svijesti“ u reakciji na inovativnu ideju dodati i razinu „No way!“, dakle odbijanje inovacije bez suvišnih „ako i ali“.
Kao i sve u svezi inovacije tako i u razmatranju pristup pojmu Design Thinking-u imamo vidljive paradokse. O tome sam već pisao OVDJE a u najkraćem se to odnosi na temelj DT-a: „orijentiranost prema korisniku“! Dva paradoksa najkraće opisana su ova:
Terminologija: pojam „design“ silno podsjeća na modni dizajn. Svatko si mora postaviti pitanje u kolikoj mjeri su modni dizajneri kao osnovnu ideju imali dobrobit korisnika u konkurenciji s poslovnim interesom (prodaja i dobit). Na primjer, koliko su ovakve modne novosti prikladne za korisnika, pa čak i estetski upitne:
Semantika: značenje Design Thinkinga u „orijentiranosti prema korisniku je također upitno. Naime, „orijentiranost korisniku“ je super, no ima li DT „monopol“ na to? Zašto promotori DT-a ističu da se radi o diferencijaciji zbog empatije za korisničke probleme? Zar nije na korisnika ili kupca orijentirano sve živo što ljudi rade? U realnom sektoru, zar ne žele svi imati zadovoljnog kupca poput proizvođača automobila, programera ili frizera? Zar oni u svojim strategijskim planovima ne razmišljaju samo o tome da su zadovoljan kupac i dobra percepcija njihova proizvoda i tvrtke kod tog kupca odlučujući za poslovni uspjeh? Ok, to postaje pomalo upitno zbog marketinga koji često kupca pokušava uvjeriti da nešto treba kupiti, iako mu to ne treba. No i to se opet radi zbog kupca!
U organizacijama javnog sektora i bez „Design Thinking“-a postoji (barem načelna) orijentiranost prema korisnicima: zar se zdravstvo, školstvo, javna uprava, vatrogasci, policija itd. ne kunu da su oni „public servants“, „sluge građana“? Zato se ne čini opravdanim da se jedan model pokušava diferencirati na način kao da je specifičan po orijentiranosti na korisnike. To bi bilo usporedivo kao da se proizvođač automobila proglašava specifičnim zato jer vozi po cesti ili prevozi putnike! A to čine i svi ostali!
Sve ovo ne znači da načela Design Thinking modela nisu korisna. Vrijedi se uvijek podsjetiti da radimo proizvode za korisnika. Recimo u informatici bi bilo lijepo da rješenja budu kao “user friendly“, a ne „programmer friendly“. Svakako je dobro primijeniti načela DT-a kod razvoja inovativne ideje, o tome više u okviru „Jeste li znali?“.
JESTE LI ZNALI kojih je pet načela ponašanja u aktivnostima DT-a? Ona su gotovo standardizirana, Ovdje je uvodna definicija koju daje spomenuta prof. Scully sa Stanforda:
„To je metodologija višestupanjskog rješavanja problema u kojoj:
- praktičari identificiraju korisnikove temeljne potrebe
- definiraju probleme
- generiraju mnoga moguća rješenja,
- izrađuju prototip i
- testiraju ga u stvarnom životu
- sve dok se ne pronađe optimalni ishod.“
Pre-reading za njezino predavanje možete vidjeti OVDJE s korisnim linkovima na temu DT-a.
Odličan praktični izvor koji ukratko i razumljivo opisuje DT je OVDJE. A pet načela DT-a prikazuje ovako:
Kratak opis tih načela :
Suosjećanje
Fokusiranjem našeg rada na korisnike razvijamo empatiju prema njima. Ljude, za koje osjećamo snažnu povezanost, lako je prepoznati, jer ih poznajemo na intimni način - znamo što vole i ne vole, što ih umiruje, što ih iritira. S tim znanjem možemo bolje zadovoljiti njihove potrebe. O korisnicima s kojima nismo bliski obično nemamo takve vrste znanja, pa taj deficit otežava dizajniranje doista osjetljivih rješenja njihovih problema.
Definicija (uočavanje problema)
Sljedeći korak u DT-u je definiranje problema. Ovaj je korak apsolutno kritičan, jer tamo gdje započnete izazov dizajna određujete vezu s krajnjim ishodom.
Ideje (brainstorming)
Sljedeći korak je ideja, ili njihov „brainstorming“, toliko mnogo ideja koliko vam padne na pamet. No s velikom pripremom i disciplinom, „brainstorming“ je nevjerojatan izvor malih iskri koja se mogu kombinirati i „zapaliti“ u moćna rješenja.
U ovoj fazi procesa dizajnerskog razmišljanja, količina (ideja) je daleko važnija od kvalitete. Doista, "loše" ideje često dovode do dobrih ideja kada su se suprotstavile drugim idejama i nove opcije proizlaze iz njihovog kombiniranja i modificiranja.
Izrada prototipova
Sljedeća je prototipizacija. Tipično, u ideji / „brainstormingu“ u mnogim organizacijama, ideje su napisane na Post-It bilješke u nekoliko riječi. U fazi izrade prototipova, proširujemo te ideje i preuzimamo ih izvan sigurnog četverokuta tog malog, žutog papirića. U fazi izrade prototipova rješavat ćete problem u fizičkoj okolini i učiniti ga višedimenzionalnim. Tako stvarate drugi način pristupa i prikazujete ga potencijalnom korisniku. To može biti ploča scenarija (niz prizora koji potencijalnim korisnicima rješavaju problem korak po korak), ili fizički modeli proizvoda ili programi za rješavanje potreba korisnika. Konačno, to može biti i MVP - Minimum Viable Product.
Testiranje
U testiranju proširujete prototipove u živu okolinu. Isto tako kada testirate, pozivate stvarne korisnike na promjenu svojeg ponašanja, a zatim učite od njihovih odgovora. Na taj način možete pretvoriti neke pretpostavke u znanje.
Do sada smo u analizi razine inovativnosti neke ideje primjenjivali 5W2H, te NAF+CC modele. Da se ovome može dodati i DT, na konkretnom primjeru jedne disruptivne inovativne ideje, više u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
