Ne, ovo nije pogreška u naslovu! Stvarno se mislilo „odbiti“, a ne a „dobiti“! To je tema koju smo u raznim instancama vidjeli u više članaka u ovoj kolumni. Od recentnih katastrofalnih promašaja tipa Kodak („digitalna kamera bi nam uništila postojeći posao!“), do prastarih izjava kojima se odbijala inovacija (''Lord Kelvin, Predsjednik The Royal Society, 1895: ''Nemogući su strojevi za letenje teži od zraka.). Netko bi mogao reći da je u pretprošlom stoljeću uvaženi Lord Kelvin uistinu s razlogom trebao biti sumnjičav prema letećim strojevima, no to je bilo zato jer nije razmišljao „outside-of-the-box“. Ako su ptice, a poznato je da su teže od zraka, mogle letjeti, zašto je takvom znanstvenom umu bilo nezamislivo da se to može oponašati strojevima? Ne samo to: gospodin nije proučio niti šest godina ranije objavljeno djelo na tu temu o čemu više u okviru „Jeste li znali?“.
Vratimo se primjerima („de facto“) odbijanja inovativne ideje opisane u prethodnoj kolumni: „Proces ocjenjivanja razine pažnje čitanja“. Taj je proces predstavljen nizu organizacija (javnih i privatnih). Redovita je pojava apriorno odbijanje ili žestoko dovođenje u pitanje. Volja za primjenom ili čak potporom u razvoju prototipa za sada izostaje u cijelosti. Ovdje nekoliko primjera „killing arguments“:
- „Osobno nisam zainteresiran, proslijedit ću!“ (član uprave, zadužen za inovaciju)
- „Ne možemo objaviti rad o tome, jer nema objavljenih prethodnih istraživanja!“ (čelnik odsjeka na akademskoj instituciji)
- „Pa nismo mi osnovna škola gdje treba kontrolirati čitaju li zaposlenici dokumente!“ (kolegij važne javne organizacije)
- „Kod nas to nema smisla, možda u obrazovanju!“ (direktor konzultantske kuće)
- „Super bi došlo za kontrolu da li odvjetnici čitaju presude i zakone!“ (čelnik odvjetničkog ureda, nikad se više nije javio)
- „Javit ćemo Vam se!“ (mnoge javne organizacije, ne jave se nikad)
- „Jako nam je važno da znamo jesu li naši djelatnici pročitali upute!“ (ostvarena veza prema organizaciji iz osjetljive sigurnosne djelatnosti, nikad se više isu javili)
- „To se ne smije primjenjivati za tekstove nad kojima nemamo copyright“ (dekan visoke škole)
- „U velikim sam poslovima, ne stignem!“ (profesor na fakultetu, ne samo on, cijeli javni i privatni sektor su „u velikim poslovima“).
Ponavljam, kritika negativnog pristupa inovativnoj ideji ne znači da je ideja izvediva i održiva, da se nužno mora pretvoriti u inovaciju, da nema negativnih učinaka ili mjesta sumnji u isplativost. Naprotiv, svaka takva kritika je dobrodošla u daljem razvoju ideje. Naročito bi bilo dobrodošao input koji dokazuje da se ne radi o nekoj naročitoj novosti, da je autor otkrio „toplu vodu“. Na žalost, ili na sreću, takvog inputa do sada nije bilo, pa je zato tim čudnije što ipak većina reakcija počinje s „Ne, jer...“. Umjesto pozitivnog („+ing“, „plussing“) pristupa imamo najčešće negativan, odbijajući („-ing“) stav.
JESTE LI ZNALI da je još u 19. stoljeću istraživano, objavljeno i isprobano kako čovjek može letjeti oponašajući ptice i ostale leteće stvorove, teže od zraka? da se podsjetimo na notornog Lorda Kelvina!
Radi se o pioniru zrakoplovstva Ottu Lilienthalu. Više od jednog stoljeća nakon leta balonom na vrući zrak on je proučavajući način leta ptica konstruirao i 1891. isprobao „mali uređaj za mahanje krilima“:
Svoje istraživanje je objavio 1889. u knjizi „Ptičji let kao osnova avijacije“, odakle je i ova slika koja na primjeru rode detaljno prikazuje dva osnovna pojma u letenju: potisak i uzgon.
Koliku upornost i neukost pokazuju oponenti inovacije najbolje se vidi iz daljnjeg razvoja događaja. Samo osam godina nakon čuvene izjave Lorda Kelvina, braća Wright 1903. ostvaruju povijesni let pravim avionom. No iako se tada već mnogo znalo o aerodinamici i mogućnostima, te iako mu je moralo biti poznato loše predviđanje njegovog slavnog suvremenika s druge strane kanala La Manche, francuski maršal Foch je 2011. (opet cijelih osam godina poslije prvog leta avionom!) uspio izjaviti:
„Avioni su zanimljive igračke, ali beskorisni za vojnu primjenu!“
Nije ga demantirao napredak tehnologije u dalekoj budućnosti, nego je i osobno iskusio napredak vojne avijacije kao glavnokomandujući Sila Antante u Prvom svjetskom ratu:
„Najranija vojna uloga koju je zrakoplov ispunio bilo je izviđanje, međutim do kraja Prvog svjetskog rata vojno zrakoplovstvo brzo je prihvatilo mnoge specijalizirane uloge kao što su: topničko navođenje, nadmoć zrakoplova, bombardiranje, terenski napad i protupodmorničke patrole. Tehnološka poboljšanja napravljena su na brzinu, a prvi avioni s cijelim metalnim trupom krenuli su u službu na kraju rata 1918.“ (Wiki)
Francuzi uistinu imaju smisao za sarkazam:
Nosač zrakoplova je vojna jedinica koja je po bojnoj snazi takva, da su praktički sve ostale prema njoj obična igračka. Ovaj francuski nosač zrakoplova nosi ima po čovjeku koji je izjavio da su avioni zgodne igračke koje su beskorisne u ratu - „Foch R99“! Paradoks nad paradoksima i još jedan dokaz da se paradoksima mogu objasniti gotovo sve zakonitosti u području inovacija!
Nemojte autoru prigovarati za sarkazam u kritici Lorda Kelvina i maršala Focha. Kao i ironiziranje Kodaka ovo služi kao upozorenje svima koji imaju negativistički pristup prema inovaciji, maloj ili velikoj. Neka bude shvaćeno kao lagano „pranje mozga“ u kojem opet i opet treba ponavljati, da su oponenti inovacije „bad guys“, a ideatori su „dobri dečki“! To nikako ne znači da se promjena, a pogotovo radikalna inovacija ne treba razmatrati kritički, analizirati moguće negativnosti koje ona donosi.
U kritičkoj analizi inovativne ideje je dobro početi od forme - koju terminologiju koristiti? Pouku o tome daju pravila iz Design Thinkinga. Na tu temu iskoristio bih nedavno predavanje profesorice Alex Scully sa Stanford d.school (Hasso Plattner Institute of Design at Stanford, poznat d.school, design thinking institut u okviru Stanford University.), koja je gostovala na Konferenciji nastavnika i asistenata Algebre. Navela je tri pristupa ideji, objašnjavajući „idea blockers“, odnosno „+ing“ načelo: „ne, ali“, „da, ali“ i „da, i“.
Osobno bih njezinoj trojnoj kategorizaciji dodao jednu još goru, „nultu razinu“ - „no way“ ili „nikako“:
- „Nikako!“: ovo je apsolutni „idea blocker“, tko na prvu ispuca „No way!“, nije „bad guy“, nego „very bad guy“, trebalo bi se naviknuti to izbaciti iz rječnika kada se govori o inovaciji!
- „Ne, ali ...“: to je uobičajeni izričaj oponenata inovativnoj ideji - primarno je „Ne!“, a uz to izgovor što bi bila alternativa, odnosno zašto je odgovor „Ne!“. Zato se ovdje može dodati vrijednosno slična podkatergorija „Ne, jer...“
- „Da, ali ...“: Ovo je siva zona, koju neki također smatraju „idea blockerom“. Pa ipak, prvi nastup je pozitivan, nakon čega slijede obično podulja objašnjenja negativnosti ili ograničenja, što u pravilu završava odbijanjem. Inače, „Da, ali ...“ se još naziva „japanskim NE“, jer je to istočnjački pristojan način „-ing“-a.
- „Da, i ...“: to je „+ing“ pristup kojim se a priori odobrava inovacija i se dodaje se konstruktivni input. Ako se pri tome ukazuje na negativnosti onda je to formulacijom, na primjer: „Odlična ideja, u realizaciji treba paziti na...!“.
Iako sam već ranije izrazio neke dvojbe oko „marketinga“ Design Thinking-a, vrijedno je poslušati koncepte koji dolaze iz d.school, o čemu više u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
