Kao namjernu ili slučajnu reakciju na www.facebook.com/EdukacijaNajvaznija/ saborski zastupnik Marko Vučetić (nezavisni) je objavio sljedeće osporavanje:
„Kada se izolira određeni segment stvarnosti i pritom se apsolutizira, nikada se ne rješava problem, nego se otvara put za neku novu tiraniju. Obrazovanje se rješava obrazovanjem i obrazovnim politikama (a ne politikom u obrazovanju), zdravstvo zdravstvom i zdravstvenim politikama (a ne politikom u zdravstvu), vladavina prava poštivanjem zakona i kreiranjem zakona koje treba provoditi (a ne provođenjem politike u pravosuđu).... No, kontekst u kojem djelujemo kontekst je simulacije zbilje i dominacije PR-a. Tu se gubi razlika između zbilje i privida, odnosno privid i zbilja se promatraju kao istorazinske datosti. Onaj tko zbilja zna i onaj tko prividno zna, onaj tko zbilja liječi i onaj tko prividno liječi, onaj tko zbilja provodi zakone i onaj tko prividno provodi zakone postaju isti.
Simulacija poništava razliku i dovodi do toga da oni koji u zbilji imaju znanja, vještine i osjećaj pravde nestaju iz javnog života, povlače se u nemoćnu tišinu privatnosti, a oni koji samo prividom znaju, umiju i zakonito djeluju, dominiraju u javnosti te šire domenu arhetipskog privida. Tko misli da će se obrazovanjem osloboditi vladavina prava ili vladavinom prava obrazovanje možda živi u realnosti znanja ili vladavine prava, ali ujedno živi u prividu svega ostalog. Jedan se segment stvarnosti ne može urediti drugim segmentom stvarnosti, iako svi segmenti stvarnosti međusobno komuniciraju i bitno su povezani. Obrazovanjem se, primjerice, posreduje znanje iz medicine, ali zdravstveni sustav stvara liječnika, a ne obrazovno-znanstveni. Dakle, uredimo sve segmente stvarnosti, bez apsolutizacije jednog segmenta, a od kojeg segmenta ćemo početi, manje je važno, ali ja ipak predlažem da to bude vladavina prava.“
Ovo objavljujem u cijelosti zbog toga da ne bi došlo do, u nas uobičajene, kritike/spina „izvlačenja iz konteksta“. No za prosječnog čitatelja „ne-filozofijske“ provenijencije bih ipak izvadio ono bitno. Imamo dakle dvije opcije:
- Vučetić: Svaki se sektor rješava unutar sebe - obrazovanje u obrazovanju, pravosuđe u pravosuđu ili zdravstvo u zdravstvu
- Mađarić: Svi se sektori mogu riješiti samo generalnom „panacejom“ - ukupno boljom edukacijom.
Prvo o metodi. G. Vučetić se složio suprotstaviti dvije opcije, poručivši mi:
„Post obradite kritično i oštro. Studente motiviram da uđu u misaone 'sukobe' sa mnom. Živimo u društvu posluha, trebamo se truditi osloboditi misao, kritiku i ponuditi nešto novo. Pozdrav!“
Ovo o metodi navodim zato što je dobra pouka, za Hrvatsku čak i velika „inovacija“, kako se vodi pristojan razgovor s nekim s kime se ne slažete.
Sada supstanca: zašto opciju 1. smatram krivom ili barem lošijim pristupom od opcije 2? Iskustvo govori da niti jedan sektor (od tri spomenuta, ali niti od ostalih desetak za koje imamo po jedno ministarstvo) u proteklih 25 godina nismo uspjeli reformirati prema unapređenju, nego suprotno.. Kako to izgleda na primjeru zdravstva, pogledajte u okviru „Jeste li znali?“.
U generalnom razmatranju g. Vučetić argumentira logično da najveći potencijal (pozitivnih) promjena postoji u svakom „segmentu“ za sebe. Također zaključuje da je pokušaj mijenjanja jednog segmenta kroz drugi zapravo privid stvarnosti. Slažem se da je to teoretski ispravno jer tako to funkcionira u nekoj uređenoj zemlji ili drugoj vrsti organizacije s kvalitetnim upravljanjem. Na primjer, funkcija nabave u nekoj tvrtki će najbolje sama sebe poboljšavati u okviru strategije te tvrtke. U tom slučaju „nabava“ živi u „svojoj stvarnosti“ i naravno da će bolje sama unapređivati svoje procese, nego da im to radi odjel ljudskih resursa ili odjel marketinga. Na to se dade lijepo primijeniti Vučetićeva figura obrata: „Procesi u Nabavi su za Marketing privid stvarnosti!“.
Nažalost, ovakva usporedba nije primjenjiva na Hrvatsku, jer mi nismo „uređena zemlja“ i njome se ne upravlja kvalitetno! Tomu je tako zato što su „segmenti“ uspostavili internu interesnu ravnotežu koja sprečava bilo kakve (značajne pozitivne) promjene, odnosno unapređenja. Ako imamo zdravstvo koje se mora kretati u okvirima cca. 750 EUR/glavi godišnje, ako imamo „zabetoniranu“ mrežu bolnica u kojima se ravnatelji postavljaju političkom voljom, pa onda sve dalje „dolje“ po hijerarhiji. Nikome neće pasti vlas s glave dok ne napravi neki težak propust na operativnoj razini, koji su motivi i koje su sile, koje bi značajno reformirale zdravstveni sustav na bolje? Ako niti jedan ministar zdravstva niti ravnatelj bolnice nije „odletio“ zbog slabe organizacije, neracionalnosti, nedostupnosti, općenito niske prosječne kvalitete zdravstvenih usluga, zašto bi se taj „segment“ sam u sebi značajno reformirao?
Legitimno je smatrati upitnim da segment „edukacije“ bude lijek za sve tj. „panaceja“. No može se barem teoretski pokazati da bolje obrazovanje dovodi do pozitivnih reformi ostalih „segmenata“. Bitno bolju edukaciju smatram „lijekom za sve“ zato što je loša edukacija evidentni uzrok svih problema! U prethodnom primjeru, da su naši političari dobro educirani (ponavljam bit edukacije, tri glavna „stupa“: „vrijednosti“, „učiti kako učiti“ i „kritičko mišljenje“), ravnali bi se prema dobrim primjerima i organizirali zdravstvo da se raspoloživa sredstva troše na najrazumniji način. Ne bismo imali mrežu bolnica gdje je negdje udaljenost 16 km, a drugdje 160 km. Ne bismo plaćali KB Mostar 40 milijuna kuna svake godine bez da se tamo liječe ljudi iz doline Neretve., Natjerali bismo javne bolnice da rade po smjernicama (kojih uostalom većinom još nema), itditd.
Adekvatno obrazovani političari ipak nisu jedini učinak kvalitetnog obrazovnog sustava, još je važniji učinak na stvaranje kritične mase obrazovanih birača. Oni više neće biti podložni svjetonazorskim manipulacijama i neće imati „kratku pamet“ koja lako zaboravlja i najteže greške koje je načinila prethodna vlast. Nažalost, za Hrvatsku silno vrijedni parafraza čuvene izreke:
„Pamet je najpravednije raspoređena stvar u Hrvatskoj: svi misle da je imaju dovoljno!“
Trebamo li bolji dokaz za to od činjenice da svega 4% Hrvata cjeloživotno uči. Švicarci su zbilja „glupi“ kad kod njih to radi čak 44% građana starijih od 25 godina! Mi jednostavno ne prihvaćamo da nešto ne znamo., Na primjer organizirati mrežu javnih bolnica ili uredno provesti nabavu vojnih zrakoplova. A kad nam na to netko skrene pažnju, onda se ponašamo kao uvrijeđene „primadone“, poput gospođe koja je na objavu o neukosti biračkog tijela u Hrvatskoj odgovorila na Feacebooku ovako:
„Pa zar vi hoćete reći da smo ja i moja djeca neobrazovani?“.
Ne gospođo, vi i vaša djeca možete biti akademici, ali prosjek hrvatskih birača je vrlo neuk, pa onda slijedno ne mogu biti bolji niti kandidati koje biraju da ih vode. Zato je potrebno načiniti „Korjenito preoblikovanje odgojno-obrazovnog sustava“ - KorPOOS! Smatram to „panacejom“ za sve ostale „segmente“.
Pri tome mislim da na primjer u zdravstvu liječnici koji ga vode (ministri) jesu dobri stručnjaci u svojim specijalnostima, ali je uputno kakvi su “upravljači“ cijelog zdravstvenog sustava. Prošla dva ministra su odlični gastroenterolozi. No treba li ministar podučavati 20.000 svojih kolega u gastroenterologiji ili imati vrhunske menadžerske kapacitete (znanje, vještine, iskustvo). Kako izgleda učinak neznanja u vođenju zdravstva, pogledajte u okviru „Jeste li znali?“. Naravno, zdravstvo je uzeto samo kao primjer da se pokaže kako je u nas nemoguća inače logična konstrukcija g. Vučetića da se segmenti sami trebaju brinuti o svojem unapređenju. To vrijedi za sve, a zdravstvo smo uzeli kao primjer zato što inače u njemu rade profesionalno najstručniji ljudi i kako god kritički gledamo, ono je ipak jedna od najboljih javnih uslužnih djelatnosti u RH.
JESTE LI ZNALI da se u niti jednom „segmentu“ javnih djelatnosti nikako ne mogu provesti promjene upravo zbog unutrašnjeg ustrojstva svakog od „segmenata“. Oni su sami u sebi „blokirani“ postojećim statusom-quo, uvjetovanim neznanjem i kratkoročnim, parcijalnim interesima. Naravno, parcijalni (grupni, osobni) interesi imaju kao glavni uzrok opet lošu edukaciju, na primjer potpuni izostanak poduke o „vrijednostima“, a prva od njih je opet „znanje“!
Na primjer, da su mjerodavni u zdravstvenoj vlasti dobro educirani za upravljanje, ne bi se moglo desiti ovo OVDJE:
„Ministarstvo zdravlja objavilo je na svojim web stranicama Nacionalni plan razvoja kliničkih bolničkih centara, kliničkih bolnica, klinika i općih bolnica u Republici Hrvatskoj 2014.-2016., odnosno Masterplan bolnica ...
Izradili su ga za 200.000 eura francuski konzultanti Conseil Sante, odabrani na temelju međunarodnog natječaja, a trebao bi omogućiti ukupne uštede u roku tri godine od 400 milijuna kuna.“
Bez da je ovaj plan igdje evaluiran, iako se na njega potrošeni ozbiljni novci, nakon njega je donesen plan pod istim naslovom za razdoblje 2018-2020:
Danas, godinu dana od početka trajanja provedbe novog plana, nigdje niti riječi o izvršenju u njegovoj prvoj godini (2018)., Dakle ne postoji elementarno znanje o provedbi strateških planova. To je i za očekivati, jer niti jedan od ministara nije završio neku „upravljačku školu“ (poput MBA) gdje bi učio osnove strateškog planiranja, upravljanje financijama i slično. Štoviše, iz tog novog plana (OVDJE) se vidi da ne postoji niti osnovno znanje o donošenju takvih planova: naime isti je donesen u rujnu 2018. godine, dakle nakon što je protekla četvrtina vremena koje plan obuhvaća tj. najmanje 9 mjeseci prekasno.
Iz ovog se primjera vidi da je u Hrvatskoj nemoguće očekivati kako će se segment zdravstva popraviti sam unutar sebe. U tom svjetlu možete si zamisliti kakav bi bio odgovor Ministarstva zdravstva kad bi ih se pitalo:
- Gdje je završno izvješće za Masterplan 2014-2016?
- Gdje je za Masterplan 2018-2020. izvješće o izvršenju u prvoj godini koja je protekla prije gotovo 2 mjeseca?
- Kako se planirao razvoj bolnica u razdoblju siječanj 2017. do rujna 2018, a obzirom na činjenicu da je novi Masterplan donesen tek u rujnu 2018?
Također je lako zamisliti da se ovakvo „planiranje“ (a kamo li izvršavanje i izvještavanje o tome) desi nekom ministru zdravstva u nekoj uređenoj zemlji? Bi li on isti čas „letio“? Ne bi! Kako to? Ne bi zato što se u takvoj zemlji takvo što ne može dogoditi, upravo zato jer je uređena! J
Tamo si ministri zdravstva ne mogu dopustiti „luksuz“ raditi ovakve gafove i zato što jako dobro znaju kako bi to bilo iskorišteno protiv njih i njihovih stranaka na sljedećim izborima. Pokušajte zamisliti kakav je utjecaj na SDP i HDZ činjenica da su planove donijeli najmanje 9 mjeseci prekasno kao i da nisu objavili nikakva izvješća o izvršenju tih planova (ako je uopće išta od planiranog izvršeno)? Nikakav!, To niti suparnici ne kritiziraju, a birači zaboravljaju „kažnjavati“! Njima je mnogo važnije čiji roditelj je bio u ustašama ili partizanima, te kakav je utjecaj rodne ideologije iz Istambulske Konvencije ili pak ugroza zbog izbjeglica.
U raspravi o reformama unutar segmenata i mogućem djelovanju izvan njih treba razumjeti poziciju obrazovanja. Niti taj se „segment“ ne može reformirati „sam u sebi“! Kad bismo ostavili nastavnom osoblju da njih 60.000 dogovori potrebnu radikalnu reformu, oni našli bi 1.000 izgovora zašto se ništa ne može promijeniti, „dokazivali“ bi kako već živimo „u najboljem od svih mogućih svjetova“. Sustavu odgoja i obrazovanja treba vanjski impuls, gotovo prisila, da se reformira. No za razliku od drugih, taj „segment“ ima višestruko diferentan položaj:
- Obrazovanje je važnije od svih ostalih „segmenata“
- Ta važnost proizlazi iz činjenice da je njegov utjecaj na ostale „segmente“ bitno veći nego što je to slučaj u obratnom smjeru
- Unapređenje obrazovnog sustava ima, zbog utjecaja na ostale, „multiplikativni“ učinak, dakle predstavlja „jaku polugu“
- „Dobra vijest“ i to da je preoblikovanje obrazovnog sustava mnogo lakše provesti nego reforme u bilo kojem drugom „segmentu“.
Kako i zašto je tomu tako, više u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
