INOVACIJA … i 6 vještina za „ekonomiju znanja“

INOVACIJA …  i 6 vještina za „ekonomiju znanja“

Foto: Dražen Tomić / Tomich Productions

U prethodnoj smo kolumni najavili „kuharicu“ koja pokazuje kojih šest vještina nam je potrebno da bismo ovladali „ekonomijom znanja“. Što je „ekonomija znanja“, odakle potječe i kako je proširena na „društvo znanja“, pogledajte u okviru „Jeste li znali?“.

Uvod u „recept“ za postizanje ekonomije znanja daje Alvin Toffler (futurolog i poslovni čovjek) poznat po svojim radovima o modernim tehnologijama, uključujući digitalnu i komunikacijsku revoluciju, a osobito daje naglasak na njihove učinke na kulture diljem svijeta, ovako:

"Nepismeni 21. stoljeća neće biti oni koji ne mogu čitati i pisati, već oni koji ne mogu naučiti, odučiti i ponovno učiti." - Alvin Toffler

Ovo je šest osnovnih vještina koje omogućuju ovladavanje novim znanjima:

  1. Prepoznati vrijedna znanja u pravo vrijeme.
  2. Saznati i svladate to znanje brzo.
  3. Komunicirati vrijednost vaših vještina s drugima.
  4. Pretvoriti znanje u novac i druge benefite.
  5. Saznajte kako financijski ulagati u učenje kako biste dobili najveći povrat.
  6. Učiti vještinu učenja kako naučiti.

Ovo je osobna „kuharica“, namijenjena svakome tko želi uskočiti na „vlak društva znanja“. Takav osobni pristup treba promovirati i omogućiti na društvenoj razini, kroz formalno i neformalno (cjeloživotno) obrazovanje. Prvi korak je napravljen već odavno (2010), kada je kao prva osnovna vrijednost koja se podučava u obrazovnom sustavu navedeno ZNANJE. To je preuzeto i u Okvir nacionalnog kurikuluma 2017. godine. No kao i obično, nedostaje nam provedba, konkretni mehanizmi kojima će se svaki dan u školi stvarati „kult znanja“. Umjesto toga se uči gomila bespotrebnih sadržaja, a kurikulum ( = sadržaj, gradivo) se smatra ciljem, a ne podlogom za vrijednosti (npr. njih 8 iz Okvirnog nacionalnog kurikuluma), kritičko mišljenje i metodu poduke.

To  zahtjeva  promjenu smjera, odnosno dogradnju kurikularne reforme i eksperimentalne „Škole za život“. Smjer kojim treba ići je: osposobiti nastavnike za poduku na način koji mladim ljudima usađuje pojam pravih vrijednosti, kritičko mišljenje i prije svega spomenutu točku 6: podučiti kako učiti.

Primjer:

Dobivam prigovore da previše teoretiziram, da o edukaciji ne pišem dovoljno konkretno. Ne navodim KAKO podučavati u tri područja koja sam naveo: vrijednosti, kritičko mišljenje i učiti kako učiti. Smatram da bi to trebale razrađivati obrazovne vlasti (kao uputu) i sami nastavnici (kao konkretnu provedbu).

Ipak mogu dati ovaj primjer, nastao na osnovi rasprave o korištenju mobitela za vrijeme vožnje:

  • Već u prvom razredu djeca mogu popuniti anonimnu internetsku anketu, da li njihovi roditelji i drugi za vrijeme vožnje koriste mobitel.  tome se  onda raspravlja u razredu, što apsolutno doprinosi i upućivanju na prave vrijednosti i kritičko razmišljanju.
  • Nešto starija djeca mogu na internetu potražiti članke o tome, ima ih na milijune, i ispričati što su pročitali. Usput mogu naučiti kako automatski prevoditi članke na hrvatski, ako nedovoljno znaju strani jezik. Takav postupak pokrivena sva tri područja poduke! Recimo, našli bi ovo: http://www.politikaplus.com/…/uporaba-m…

Konačno, starija djeca u osnovnoj i srednjoj školi mogu sama napraviti projekt:on-line upitnik, provesti anketu i prezentirati rezultate. Osim poduke u sve tri važne grane edukacije, oživljavamo i jedno od pravila Konfucija: "Uključi me, znat ću!" (za razliku: „Reci mi, zaboravit ću!“).

­JESTE LI ZNALI što je „ekonomija znanja“? Ovdje jednostavno pojašnjenje:

(„Znanje je novi novac, gdje se intelektualni kapital (IP) pretvara u financijski (FP).“ To navodi Paul Tudor Jones – vidi OVDJE – samostvoreni poduzetnik milijarder, investitor, filantrop, i zaključuje: „IP će uvijek pobijediti FP!“).

Kao i u inovaciji samoj (knjiga „Innovation and Entrepreneurship“) i ovdje dolazimo do P.F. Druckera koji  u svojoj knjizi „The Age of Discontinuity“ (1969)  govori o „društvu znanja“ pri čemu cijelo jedno poglavlje posvećuje temi „Ekonomija znanja“. To poglavlje on poopćuje tranzicijom ekonomija à društvo i proširuje u cijelu knjigu „The Rise of Knowledge Society“ (1993):

Njegov opis društva znanja je ovakav:

„Od davnih vremena novo znanje i novi izumi su periodički mijenjali ljudska društva. Danas, međutim, znanje preuzima veću važnost nego ikada prije. Sada [je znanje] u još većoj mjeri bitno za bogatstvo naroda nego kapital ili rad, tvrdi ovdje Peter Drucker, kao i da je već  stvoreno "postkapitalističko" društvo, a izgledne su daljnje preobrazbe na globalnoj razini.“

Ova je knjiga imala dalekosežne posljedice na promišljanje važnosti znanja i treba biti korištena je kao osnova za strateška razvojna promišljanja. Navedimo samo jedan primjer, čiji cijeli tekst možemo vidjeti OVDJE, sažetak podsjeća na mantru „Edukacija, najvažnija stvar na svijetu“ (vidi OVDJE):

„The Center for the Knowledge Society“ navodi:

Obrazovanje će postati središte društva znanja, a škole njegove ključne institucije.

Kroz povijest, obrtnik koji je naučio svoj posao nakon pet ili sedam godina naukovanja saznao je, u dobi od osamnaest ili devetnaest godina, sve što bi ikada trebao koristiti tijekom svog života. Danas novi poslovi zahtijevaju puno formalnog obrazovanja i sposobnost stjecanja i primjene teorijskog i analitičkog znanja. Oni zahtijevaju drugačiji pristup radu i drugačiji „mindset“. Iznad svega oni zahtijevaju naviku kontinuiranog učenja.

Kakva je mješavina znanja potrebna za sve? Što čini e "kvalitetu" u učenju i poučavanju? Sve će to nužno postati središnja briga društva znanja ali  i središnje političko pitanje. Zapravo, možda nije previše utopijski predvidjeti da će stjecanje i raspodjela formalnog znanja zauzeti središnje mjesto u politici društva znanja i time zamijeniti  stjecanje imovine, što smo u prethodna dva ili tri stoljeća imali u ​​„Doba Kapitalizma“.

AKCIJSKA TOČKA: Učiniti učenje cjeloživotnom navikom!

Spomenuli smo ljude poput Druckera, Tofflera ili Jonesa. Svi oni su se zapravo bavili budućnošću. I oni i mnogi drugi su ustvrdili da je osnovna „valuta“ budućnosti znanje. To su govorili prije više desetljeća. I nisu pogriješili! Hrvatska se nažalost bavi uglavnom poviješću. Pri tome se ne drži mudrosti „historia est magistra vitae“! Za to vrijeme, zemlje koje gledaju unaprijed imaju institute za proučavanje budućnosti. O tome više o tome u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.

 

Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant

Još iz kategorije

MONTESQUIE (O duhu zakona)

MONTESQUIE (O duhu zakona)

23.04.2019. komentiraj

„Zviždač“ je popularan naziv za osobu koja javno upozorava na ilegalne aktivnosti kojima svjedoči. U javnosti je možda najviše kontroverze u posljednjih nekoliko godina, izazvao slučaj američkog zviždača Edwarda Snowdena koji je učinio dostupnima javnosti dokumente iz kojih su vidljive mjere nadzora diljem svijeta putem softvera koje su razvile američke obavještajne službe.

Microsoftova reakcija na optužbe o povredama privatnosti

Microsoftova reakcija na optužbe o povredama privatnosti

17.04.2019. komentiraj

Na zahtjev nizozemskog Ministarstva sigurnosti i pravde, društvo Privacy Company provelo je procjenu učinka na zaštitu podataka u skladu s Općom uredbom o zaštiti podataka – GDPR, u odnosu na Microsoft Office ProPlus Enterprise (Office 2016 MSI i Office 365 CTR). Procjena je pokazala da Microsoft sistematično i prikriveno prikuplja podatke velikog razmjera o pojedinačnoj upotrebi Worda, Excela, PowerPointa i Outlooka.

Što je AI?

Što je AI?

16.04.2019. komentiraj

Vjerojatno već svatko ima neku osnovnu ideju o tome što bi umjetna inteligencija trebala biti. Postoje mnoge definicije, no mi ćemo bez kompliciranja i ulaska u prijeporna pitanja reći da je umjetna inteligencija (AI) inteligencija koju pokazuju uređaji pri obavljanju određene zadaće. Idealni inteligentni uređaj je prilagodljiv i ujedno poduzima radnje kako bi povećao vjerojatnost da ispuni neku zadaću. Glavne značajke umjetne inteligencije su: 1. sposobnost pohranjivanja velike količine podataka i prikupljanja novih podataka iz okoline; 2. sposobnost da samostalno donosi odluke i zatim djeluje na temelju tih odluka.