Dvojbe radničke IT klase

Dok se gospodarstvo urušava pred našim očima i dok gledamo kako ljudi ostaju bez posla, učini nam se kako su djelatnici informatičari pošteđeni kuge koja zadnjih mjeseci hara drugim granama gospodarstva. Povremeno se pojave i tekstovi, poput tekst u jednim dnevnim novinama iz kojeg se može pročitati kako su informatičari toliko tražena roba da će se svatko tko završi ikakav tečaj iz informatike već sutra zaposliti, sa iznadprosječnom plaćom, službenim vozilom i službenom maserkom.

A ja primjećujem suprotne trendove. Primjećujem ih na sebi i primjećujem ih kod kolega (informatičara) sa kojima što surađujem, a što kolegijalno ispijam kavu. I moram vas razočarati: prevladavaju zabrinutost i kuknjava.

Živim li ja to u kakvoj paralelnoj Hrvatskoj? Možda sam već stari IT konj pa se družim sa isluženim informatičarima kojima poslovi padaju zato što su prestari i pregaženi stampedom mladih, stručnih i genijalnih novih likova koji jednom rukom slažu HTML stranicu, a drugom pišu Java kod mobilne aplikacije?

Nesiguran u samoga sebe kad pročitam tekstove o mladim i stručnim informatičarima koje štancaju fakulteti i obrazovne ustanove i direktno sa promocije lansiraju na dobro plaćene poslove - obratio sam se Državnom zavodu za statistiku, čijom sam ljubaznošću dobio statističke podatke(http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2013/09-02-01_01_2013.htm) o broju zaposlenih u IT industriji, i to krasno i ravnopravno raščlanjene po spolu (ukupno i broj žena) od 2011. godine do danas:

Računalno programiranje, savjetovanje i djelatnosti povezane s njima

Informacijske uslužne djelatnosti

Iz navedenih podataka možemo usputno zaključiti kako su žene neproporcionalno zastupljene u IT djelatnosti, za što nema objektivnih razloga.

Čini se kako mi statistika i daje i ne daje za pravo: prva tablica obuhvaća široki spektar IT usluga i čini se kako bilježi kontinuirani blagi rast, no on se već u siječnju ove godine osjetno smanjuje.

Druga tablica uključuje djelatnosti internetskih pretraživača, obrade podataka i udomljavanja internetskih stranica ili aplikacija, kao i ostale djelatnosti koje prije svega osiguravaju informacije. Ove djelatnosti obilježio je primjetan pad u 2012. godini i jasan nastavak trenda u siječnju 2013.

Sudeći po statističkim podacima, nekakvog zaista blagog rasta ima (tj. bilo ga je),  ali može li on opravdati tvrdnju kako baš svatko, čim završi studij informatike, dobiva dobro plaćeno radno mjesto?

Prošla godina u odnosu na njenu prethodnicu zabilježila je porast broja zaposlenih u IT industriji od... čvrsto se uhvatite za stolac... petnaest djelatnika.

Valja imati na umu da postoji niz faktora koji utječu na taj broj: neki ljudi odlaze u mirovinu, neki mijenjaju karijeru, neki (da neki!) bježe iz zemlje... fluktuacija ljudi jest veća od ove sirotanske statistike, ali krajnji rezultat jest broj radnih mjesta (koja, pak, ne uključuju sivu ekonomiju kamo je vjerojatno također pobjegao dio informatičara) koji je takav kakav jest.

Usporedite ga sa već navedenim pričama kako informatičarima teku med i mlijeko i svi se grabe za njihove poslove. A zatim pogledajte statistiku samo za siječanj ove godine: izgubljeno je već 47 radnih mjesta.

Statistika informacijskih uslužnih djelatnosti još je poraznija: u 2012. godini izgubljeno je 171 radno mjesto, a samo u siječnju ove godine još 14.

Razlog tome je što su informacijske uslužne djelatnosti, da tako kažem, "finije" stvari: netko treba web stranicu, pa hosting za nju, pa malo SEO, pa malo marketinga po društvenim mrežama... dok je ona mnogoljudnija kategorija značajno otpornija na krizu jer u sebi sadrži dvije vrlo konkretne stvari: hardver i softver.

Kao što izreka kaže: "Nema krize za pekare i grobare", jer i u najvećoj besparici ljudi moraju jesti, a one manje sretne treba negdje pokopati, tako i u najvećoj besparici gospodarstvo danas ipak mora koristiti računala, a na računalima nekakav softver. Zato će barem dio IT industrije preživjeti svaku krizu: i to će biti  rješenja  koja zadovoljavaju osnovne IT potrebe.

Nažalost, primijetio sam kako je u krizi stupanj informatiziranosti tvrtki (a posebno malih) nazadovao kakvih dvadeset godina, ravno u ono vrijeme kada se informatički naprednom tvrtkom smatralo onu koja ima LAN i na računalima dijeljene direktorije pa djelatnici ne moraju dokumente razmjenjivati na disketama; u današnjim uvjetima besparice postalo je izlišno objašnjavati tvrtkama da im treba sustav za upravljanje dokumentima, sustav nadzora nad datotekama, elektronička prijava dolaska na posao... pritisnute besparicom i prebačene na mod čistog preživljavanja, mnoge tvrtke od informatike traže samo apsolutni minimum - i to je danas ono što je prije dvadeset godina bilo napredno.

U takvoj situaciji postaje jasno zašto pada gospodarska aktivnost tih "mekih" IT usluga - čak i ako bi ih željele, male tvrtke teško si mogu priuštiti izdatke na takav "IT luksuz".

Situaciju dodatno pogoršava činjenica da je država najveći kupac informatičkih usluga (oko 40%); a država kao država - nekome majka a nekome maćeha, umjesto da svoju poziciju iskoristi za diversifikaciju i hranjenje malih informatičkih tvrtki ona oko sebe okuplja nekoliko svojih miljenica a ostale tvrtke prepušta vjetrometini naoko slobodnog tržišta.

Naše zanimanje, često to zaboravljamo, ipak je u velikoj većini slučajeva uslužna djelatnost: mi radimo zato što naši kupci imaju problem kojeg im mi možemo riješiti. Općim padom gospodarstva nužno pada i potreba za IT uslugama. I kao i u svim drugim djelatnostima, prvi stradavaju oni najmanji i oni koji se ne znaju ili ne mogu prilagoditi sušnoj godini.

Zaista, IT industrija u Hrvatskoj u istoj je, baš istoj krizi kao i ostatak gospodarstva, možda i u goroj poziciji, jer informatička tvrtka nije brodogradilište.

A kako van?

Srećom, IT tehnologija ima tu fantastičnu osobinu da nije vezana uz fizičku lokaciju; stoga izlaza ima, ali ne za sve.
Velike IT tvrtke vjerojatno će prebroditi krizu; male informatičke tvrtke fokusirane na domaće tržište imaju vrlo veliku šansu propasti. U daleko su boljoj poziciji male tvrtke koje pronalaze poslove u inozemstvu i, koliko vidim, njima i u ovoj krizi ide više nego pristojno; ključ je opstanka, dakle, ne raditi za domaćeg naručitelja, već za stranca - oni, naime, imaju tu čudnu osobinu da plaćaju na vrijeme i prema dogovoru.

No, neće baš svi moći pronaći poslove u inozemstvu. Događa nam se da zapravo na tržištu imamo sve više informatičara koji nemaju posla i nemaju nade dobiti ozbiljnije poslove, pa se koncentriraju na zadovoljavanje upravo onih potreba koje imaju tvrtke u modusu preživljavanja: kupoprodaja hardvera, servis, čišćenje virusa, sitni help-desk i poneka sitna aplikacija. A korisnici su lukavi, znaju da je ponuda veća od potražnje i učinit će sve da spuste cijenu rada.

Zaključio bih, dakle, da je priča o skoku sa tečaja informatike na dobro plaćeno radno mjesto zapravo jedna velika bajka: da bi vam se tako nešto dogodilo (uočite pasiv) trebate imati puno volje i entuzijazma, puno raditi i pritom još imati lude sreće ili dobre veze; svi ostali možda se mogu spasiti odlaskom u inozemstvo ili odrađivanjem poslova za strane naručitelje; izvan tog kruga možete se spasiti još samo ako uspijete upasti u veću IT tvrtku.

Svi ostali postepeno će biti svedeni na rad za kikiriki.