Dubioze o Dubiozi

Svatko u djetinjstvu pokupi nešto. Neki skupe šarlah, neki četiri šava na bradi koji ostaju za cijeli život, neki zamrze ciklu. Ja sam nekako u djetinjstvu skupio Jurkasa.

Anđelo Jurkas je jedan lik o kojem bi trebalo napisati knjigu, tako da ću ja slabo što reći o njemu tu u tri rečenice. On je najproduktivnija bitanga na ovom svijetu, čovjek bez jasno definiranog zanimanja, s dva fakulteta. Totalno van struje, a po Facebooku ga razne tete obožavaju kao Šalkovića. One koje ga baš izrazito ne mrze. Napisao više knjiga nego je prosječni Hrvat pročitao. Snimanje filmova, kurikularna, vlastita glazba... Ako vas baš zanima, prosurfajte. Internet ga je pun.

I tako, dok sam razmišljao o Dubioza kolektivu i njihovom poslovnom modelu, znajući da taj bend nije naročito omiljen kod struke (kivnost ili opravdani prijezir zbog podilaženja publici, što već), pomislio sam kako zapravo ne znam sastaviti tri pametne o njihovoj glazbi. A kako ćeš pisati o glazbi, pa makar i s poslovne strane, ako o tome ne kužiš ništa? Onda sam se sjetio Jurkasa. Kad mu već Elton John piše predgovore knjigama, čak i ako Anđelo zapravo nema pojma o glazbi, rekoh sebi - očigledno te njegove fore prolaze. Pa rekoh i njemu, kroz chat, «daj mi nešto reci u par rečenica, što ti misliš o Dubiozi?». I evo, prenosim u cijelosti:

Dubioza Kolektiv nakon podosta vremena s balkanskog glazbenog poluotoka predstavljaju uhodan i financijski relevantan te uspješan glazbeni biznis model, obzirom da se radi o kolektivu koji se isplaćuje sam od sebe te koncertno naplaćuje cirkulirajući po svjetskim glazbenim festivalima od C,B do A kategorije. Crno žuta uniforma outfit je za osnovu ska ritma na koju će pridodati lumpen proletarijat socijalne buntovne budnice i zapakirati ih ponekad s dozom maspopulističkog bosansko avlijskog humora.

Njihove jump around mot s prolijevanjem plastičnjaka pive u kojem se utapaju revolucionarne budnice može kod određenog dijela publike izazvati kontraefekt prilikom shvaćanja ozbiljno, ali neporeciv je njihov trud i rezultat. Do konačnog kompletnog diskografskog uspjeha dijeli ih ugovor s relevantnim inozemnim labelom koji bi im mimo free downloada osigurao utemeljene i medijski dostupne sve relevantne platforme potrebne za kapitalizaciju namjera.

Ali i bez tog podatka Dubioza Kolektiv stoji kao iznimka koja potvrđuje pravilo, rijetko suvislo organiziranog smislenog ekonomski isplativog i profesionalnog glazbenog pogona.

Eto, pošto kupio, poto prodao. Rekao bih da ima podosta u tome što on kaže. Taj njihov lumpen-proletarijat pristup ogleda se i u pjesmi The Pirate Bay song:

Our music is for free 
you can download .mp3 
keep it playing on repeat 
if you hate it - press delete 

Click it, save it, seed it, share it, link it, stream it, we don’t pay 
Click it, save it, seed it, share it, link it, stream it, Pirate Bay

Čovjek bi, poslušavši ih, rekao da su dečki tu da se dobro zabave, a ne za novac. Njihov prijezir prema komercijalnoj prodaji glazbe je velik, oni ne žele da netko troši novac na njih. «Informacija mora biti slobodna», kako je to već odavno Gibson gurao kroz svoj Cyber Punk. Dečki su na tragu Wiki Leaksa, Anonymousa, Occupy pokreta i sličnih novovjekih Robin Hood-ova. No je li to baš skroz tako?

Global Music Report 2015 od IFPI kaže da je prošla bila godina u kojoj je digitalna distribucija glazbe, na globalnoj razini, po prvi put prerasla prodaju albuma na fizičkom mediju. Po prihodu to ide ovako: 45% digitalna distribucija, 39% fizički mediji, 14% prava izvođenja, 2% sinkronizacija. Kada kažemo digitalna distribucija, najveći dio tu čine razni streaming servisi, a potom i download cijelih albuma.

Cijela glazbena industrija po ukupnom prihodu raste, no bitno je tu spomenuti da ukupna količina downloada raste neusporedivo brže nego što raste prihod. Po distribuiranoj (prodanoj) jedinici glazbe, po albumu ili pjesmi, prihod je sve manji. Dešava se komodizacija autorske glazbe, takoreći intelektualnog vlasništva. Stvaralaštvo vrijedi sve manje. IFPI to zove Value Gap. Otkud to?

Opet je stari zločesti striček Paret i tu upetljao svoje prste:

Pogleda li se graf gore vidi se da je od ukupnog broja korisnika streaminga glazbe samo 7% njih pretplaćeno na servis, ali ta mala grupica nosi 78% prihoda. S druge strane, najveća većina, 93% korisnika streaminga glazbe su useri bez pretplate, koji svoje konzumiranje plaćaju gledanjem i slušanjem reklama, a oni nose 22% od ukupnog prihoda.

Meni to govori da ljudi ne vjeruju kako se za reprodukciju glazbe treba plaćati. Glazba se doživljava kao nešto besplatno, kao opće dobro. A u takvoj klimi nije lako živjeti od prodaje pjesama.

Netko bi mi mogao prigovoriti da zašto gledam Dubiozu u odnosu na svjetsko tržište, oni se ipak natječu «kod nas». Adria regija, rekli bi svi oni koji misle da će spominjanjem bivše države stati nekom na žulj. Kod nas je sigurno slika drugačija.

Pa, za početak, nije baš točno da se Dubiozeri natječu samo na domaćem tržištu. Njihov album Wild Wild East ciljan je isključivo za zapadno tržište, to jest oni imaju i svoje ciljano izvozne proizvode.

Drugo, ako gledam domaću situaciju, stvari ne da idu u pravcu kamo je krenulo svjetsko tržište nego je po mnogočemu, zbog malog jezičnog područja, niske kupovne moći i nikad izgrađene kulture poštivanja autorskih prava, otišlo i puno dalje.

Tko se sjeća Danijela Popovića i njegovog albuma «Bio sam naivan»? Prodan u 700.000 primjeraka. A Lepu Brenu svakako nitko ne može zaboraviti. I njene duge noge. Mene se uvijek dojmi ona snimka s koncerta kad sama sebe šutne nogom u glavu. I pjesma «Zbog tebe sam Đokice nabacila šljokice», od toga još uvijek dobivam gastritis. Reklo bi se da su Rokeri s Moravu bili ozbiljniji. No, njen album «Mile voli disko» (!!!) prodan je u 600.000 primjeraka.

Ivan Zak je nedavno, za album “Bolja od najbolje“, dobio zlatnu ploču koju je zaslužio prodavši 7.500 primjeraka svog albuma - u tri godine. Nije da je Zak bolji od Brene, zapravo bih rekao da žanrovski spadaju na isto mjesto, no ova prodaja je mizerija. Danas tko u nas proda 10.000 komada je teški car. Dakle, tko sad živi od prodaje albuma, taj je gladan.

Vidi se da glazbenici ne žive od prodaje CD-ova, ne žive (bar za sad) ni od streaminga svoje glazbe... Pa od čega onda žive?

U2 su od «360» turneje zaradili 736 milijuna USD. Stonesi su od «A Bigger Bang» digli 558 milijuna USD. Pa čak je i ona nekakva Taylor Swift, za koju bih ja rekao da se glazbom bavi uglavnom pod tušem, zaradila 250 milijunčeka. Lova je u koncertima.

Dubioza je to na vrijeme shvatila. Njihovi brojevi se ne mogu ugurati među globalne senzacije, ali poznato je da su 2014 za novogodišnji nastup u džep pospremili 25.000 EUR, pri čemu su svi troškovi organizacije bili na organizatoru. Moja je gruba računica da, ako napune Dom sportova u Zagrebu (što im lako polazi za rukom), u džep prije poreza spreme cca 250.000 Kn. Nije loše za koncert od par sati, zar ne?

Dobro, ali i Sevka kuži da je u koncertima lova. Zašto su oni tako posebni.

Ne znam da li ste znali, ali za Dubiozu se iole čulo s njihovim albumom «5 do 12» na kojem je ona famozna «Vratit će se Walter». No ne znam znate li, ali do tada su nastupali 6 godina i imali 4 albuma. I nitko van nekih uskih krugova nije čuo za njih.

Nije ih progurala neka velika izdavačka kuća, nisu se masovno počeli pojavljivati u medijima, nije ih gurao Mišo kao svoju predgrupu... Ne, oni su shvatili da od prodaje glazbe nema kruha i odlučili su audio i video zapise koristiti isključivo kao marketinški alat. U sve su pjesme ubacili neku glazbenu frazu (često narodnjačkog melosa) koja se lijepi u uho, tekstove su gađali da budu dovoljno jednostavni i buntovnički da bi se krenuli širiti viralno («daj poslušaj ovo»), ali nikad toliko da bi bili nepoćudni za puštanje po mainstream medijima. I onda - raspali.

Click it, save it, seed it, share it, link it, stream it, Pirate Bay

Njihova Volio BiH ima 6,4 milijuna pogleda na You Tube u ovom trenutku. Vjerojatno bi bilo malo ishitreno reći da su prestigli najpopularniji Severinin video (na jednom drugom, također popularnom video servisu), ili da su jači od ona dva klinca koji glume da sviraju čelo i da su u braku s Rozgom. Ali, s obzirom da je ipak u pitanju ska glazba i da su im poruke ipak kompliciranije od «minus i plus ko Amer i Rus», ovo je velik domet.

Ljudi su se probili isključivo pametnim Internet marketingom i besplatnim dijeljenjem glazbe. A sve ne bi li prikupili dovoljno sljedbenika da tu svoju novostečenu popularnost kapitaliziraju tamo gdje lova stvarno leži - na koncertima. Jer, ljudima kojima je svaki CD skup, očito nije teško izdvojiti isti taj novac za doživljaj koncerta uživo. Doživljaj, iako puno neopipljiviji, zapravo jedini ima pravu percipiranu vrijednost među konzumentima glazbe.

I to je nešto na čemu im skidam kapu.

A što se Jurkasa tiče, ako se pitate zašto na njega žene otkidaju kao na Šalkovića, evo odgovora: