Što je važnije, pobrinuti se za sebe ili za druge? Kakav je očekivani ishod u oba slučaja?
Vi moguće nikad niste čuli za čovjeka koji se zove Vladimir Vugrin. Sasvim slučajno imao sam ga priliku upoznati 2000. godine. Pozvao me da svratim do njega ne bi li me uputio u tajne nečega što se zove prirodno knjigovodstvo. Koliko znam, gospodin Vugrin nije doktorirao, ali se (pre)jako zaljubio u svoju struku. Knjigovođa od glave do pete, prvo je znanje o knjigovodstvu stekao još u 40-im godinama prošlog stoljeća.
On tvrdi da je tada knjigovodstvo još bilo prirodno i takvog ga je zavolio. Nedugo kasnije pravila knjigovodstva su promijenjena državnim uredbama, i od tada traje borba ovog čovjeka iz njegove male kućice na zagrebačkom Črnomercu da se ponovno vratimo na ono što je, kako on kaže — prirodni zakon u ekonomiji.
Uvijek se oduševim kad vidim ljude koji su gotovo manijakalno posvećeni svojem poslanju. Sjedim tako u toj njegovoj kućici, bez ikakvih predrasuda o čovjeku koji mi je predstavljen kao ekonomski genij, a čija sobica je siromašna da ne može biti siromašnija. On po stolu slaže svoje papire, pokazuje mi konta, on ih zove “mali ljudići“, objašnjava mi kako su uvijek u balansu, kao Jin i Jang u svojoj magičnoj dvojnosti. Pita me imam li kakvog predznanja. Odgovaram da nemam, da sam inženjerske struke, a on kaže odlično, dobro je da niste ekonomist jer bih vas onda najprije morao resetirati.
Kad je Hrvatska postala samostalna našao se u skupini koja je trebala uspostaviti novi knjigovodstveni standard. Kako to već biva, nadglasan je u toj skupini, a Hrvatska je nastavila koristiti isti knjigovodstveni standard kao i bivša država. Od tada traju njegovi pokušaji alarmiranja našeg državnog vodstva u vezi te, po njemu loše odluke.
Pokazuje mi hrpu dopisa koje šalje na predsjednike države, premijere, ministre financija. Godinama, sve fino isprintano, poboldano, podvučeno, stotinu puta isto. Neumorno plaća poštarinu. Teško mi je to sada pojasniti, ali u njegovoj svijesti radi se o borbi za spas ovog društva!
Često se pitam što pokreće takve ljude da nude sebe bez ikakvih očekivanja. Odgovor sam nedavno pronašao u iznenađujućoj knjizi Adama Granta: Give and Take. Grant dijeli ljude u tri kategorije, givers, matchers i takers (za potrebe ovog teksta zvat ću ih dalje davatelji, uzimatelji, a za matchers nisam našao bolji izraz).
Uzimatelje je lako prepoznati. Uzimaju više nego što daju. Svoj interes stavljaju ispred svakog drugog. Oni žive u svijetu natjecanja. “Ako se ne pobrinem za sebe“, kažu oni, “nitko drugi neće“. Davatelji su naravno suprotni od toga. Njihova vaga uvijek ide u korist druge strane. Suprotno nego bi netko pomislio, ovdje se ne radi o tome tko koliko daje u humanitarne svrhe.
Radi se o suprotnom pristupu prema drugim ljudima. Uzimatelji također pomažu drugima, ali strateški, tako da ono što daju uvijek mora biti manje od onoga što očekuju za sebe. Davatelji pomažu drugima bez razmišljanja o koristi za sebe. Pogađate, davatelji su vrlo rijetki u poslovnom svijetu ili politici. Matchers su balanseri, oni uvijek sve mjere, ne ostaju dužni, niti bilo kome dozvoljavaju da im ostane dužan. Koliko ja tebi, toliko ti meni. Poznata je njihova krilatica “čist račun duga ljubav“. Svugdje su oko nas, ili su barem bili dok podmiriti račune nije postala nemoguća misija. Mene malo podsjećaju na Vugrinove „ljudiće“, zapravo su jako smiješni.
Ne želim vam dalje previše otkrivati detalje ove knjige, ali jednostavno ne mogu izdržati da vam, jednako kao kad vam netko prepričava film, i ja pokvarim kraj.
Davatelji na kraju pobjeđuju!
Da biste saznali tko su oni i kako ih prepoznati morat ćete pročitati knjigu (osim ako to već ne znate/osjećate i sami). Također ćete saznati kako prepoznati uzimatelje zakamuflirane u davatelje, a to će vam moguće biti i najkorisnije znanje iz ove knjige.
Teško je u ovakvom tekstu ne osvrnuti se na našu hrvatsku zbilju. Zbilju u kojoj svjetonazor uzimatelja nailazi na plodno tlo. U kojoj ljudi sve češće bez prezanja izjavljuju da nisu nikome ništa dužni i da od nikoga ništa nisu dobili. Iako jesu. Zbilju u kojoj su neki megauzimatelji poremetili sustav vrijednosti čitavog jednog naroda. Računica se poremetila, misle Hrvati, nije vrijeme za solidarnost, vrijeme je za individualizam i brigu o sebi. Sebičnost postaje osnovna doktrina, koja ne samo da se masovno konzumira, nego i otvoreno promovira.
Takvu zbilju mogu na bolje promijeniti samo davatelji. Ne gubite nadu da ćete ih pronaći. Oni nigdje nisu nestali, samo su privremeno nadglasani. I dalje žive u svojim inicijativama civilnog društva, svojim udrugama, svojim individualnim i kolektivnim akcijama, svojim dnevnim dobročinstvima, pozitivnim mislima, neizlječivom optimizmu, u svojim kućicama na Črnomercu.
I tako sam došao do kraja ovog teksta, a da nisam napisao ništa o IT biznisu u Hrvata. Ili moguće ipak jesam?
Vi ćete znati.
