Tehnologija više ne smije služiti samo učinkovitosti, nego novoj definiciji napretka

Tehnološka industrija danas prečesto govori o brzini uvođenja inovacija, a premalo o tome zašto ih uopće uvodi i kakvo društvo njima želi oblikovati, upozorava u razgovoru futuristica, poduzetnica i zagovornica javnih politika Märtha Rehnberg. Umjesto da se napredak promatra isključivo kroz prizmu novih proizvoda, osvajanja tržišnog udjela i dodatne optimizacije procesa, ona zagovara znatno dublji pristup u kojem tehnologija mora ostati podređena čovjeku, dugoročnom promišljanju i održivosti.

Kako ističe, poslovna transformacija ne bi smjela počinjati od pitanja koji proizvod plasirati, nego od mnogo temeljnijeg propitivanja: “Tko zapravo želimo postati kao ljudi?” Tek nakon toga, smatra ona, ima smisla raspravljati o tome “koje industrije trebamo”, “kakve organizacije trebamo” i tek onda “koje proizvode trebamo gurati u društvo”. Upozorava i da većina kompanija i dalje razmišlja obrnuto, krećući od proizvoda i organizacije, dok je stvarni izazov “osloboditi se i pokušati čovjeka staviti u središte”.

Takav pogled posebno je važan u trenutku kada se tehnološki razvoj sve češće prikazuje kao sinonim za učinkovitost. Rehnberg tu logiku odbacuje. “Tehnologiju ne možemo koristiti samo za učinkovitost, jer to znači sve više onoga što već radimo danas”, poručuje. Kao ekologinja podsjeća da bez tehnologije ne bi bilo moguće ni tako brzo iscrpljivanje planeta, zbog čega smatra da je propuštena velika prilika ako se inovacija svodi samo na automatizaciju i ubrzavanje postojećih modela. Po njezinu mišljenju, pravi potencijal nastaje tek kada se kroz tehnologiju otvori prostor za raspravu o tome “tko možemo postati” i “kakve bolje živote možemo stvoriti”.

Na istoj liniji promatra i odnos održivosti i konkurentnosti. Ne prihvaća logiku izbora između jednog i drugog. “Nije jedno ili drugo. Oboje je”, kaže Rehnberg. Iako priznaje da je dio ESG agende oslabio, upozorava da financijska tržišta sve jasnije ugrađuju trošak klimatskih promjena u bilance kompanija, od poplava do ekstremnih vrućina. Upravo kada se, kako kaže, “prirodi stavi prava cijena”, nastaje “kreativno ograničenje za inovaciju” i otvara se prostor za dematerijalizaciju poslovnih modela, kružno gospodarstvo i drukčije industrijske logike.

Zato i pitanje može li se inovirati bez velikog rizika za nju ima jednostavan odgovor. “Ako je kompatibilno s eksponencijalnom tehnologijom, onda ne”, kaže otvoreno. Dodaje da rizik treba “pozvati kao prijatelja, a ne nešto što treba zaobići”, što je posebno relevantno za sektore s velikim infrastrukturnim ulaganjima i sporijim ciklusima promjene. Upravo te industrije, od energetike do pomorstva, ona ne vidi kao trome sustave, nego kao “čuvare dubljeg vremena”, jer zbog prirode imovine i investicija mogu razmišljati 50 ili 100 godina unaprijed.

Takve industrije, tvrdi, mogu postati i ključna poluga transformacije. Kao primjer navodi hidroenergetsku kompaniju koja želi postati “nature positive” do 2035. godine, iako još nema jasan recept kako to postići. Za Rehnberg je upravo ta spremnost da se propituje vlastiti mandat dokaz da dugoročno razmišljanje može pokrenuti najteže, ali i najvrjednije inovacije.

Kad je riječ o Europi, njezina je poruka jednako jasna. Europska industrijska politika, smatra, dobro radi kada promatra lance vrijednosti i mreže, ali premalo hrabro ulazi u odabir područja u kojima bi Europa mogla preskočiti konkurenciju. “Moramo se pitati kada sustižemo, a kada možemo preskočiti”, poručuje, uz ocjenu da Europa ne bi smjela ulagati samo u tehnologije današnjice, nego i u “moonshot” oklade na tehnologije sutrašnjice, poput nuklearne fuzije. U vremenu kada se inovacija prečesto svodi na produktivnost i kratkoročni povrat, Rehnberg podsjeća da će stvarni tehnološki lideri biti oni koji se usude redefinirati sam smisao napretka.