Novi poslodavac može nas privući boljom plaćom i svojim imidžom

Novi poslodavac može nas privući boljom plaćom i svojim imidžom
DepositPhotos

Malo je onih među nama koji nikada, barem na trenutak ili dva, nakon napornog dana na poslu i svađe sa šefom nisu maštali o davanju otkaza i napuštanju ureda uz pljesak i povike odobravanja donedavnih kolega koji su i sami puno puta poželjeli učiniti isto, ali nisu bili dovoljno hrabri. No, koliko često se odlučujemo na taj važan korak?

U najnovijem istraživanju, MojPosao je doznao koji su naši najčešći razlozi za davanje otkaza i gdje se krije točka 'pucanja' nakon koje više nema povratka.

Premala plaća, loši uvjeti rada i nemogućnost napretka

Hrvatima davanje otkaza nikako nije stran pojam. Istraživanje je potvrdilo da je čak 80% osoba u dosadašnjoj karijeri barem jednom dalo otkaz, a potrazi za novim poslovnim izazovima se u pravilu okrećemo nakon 4 godine staža kod istog poslodavca.

Kada je riječ o razlozima za davanje otkaza, na vrhu liste nalaze se premala plaća, zbog koje oglase za posao pretražuje polovica ispitanika, zatim nemogućnost profesionalnog napretka, loši uvjeti rada te negativan odnos sa direktno nadređenom osobom.

Od ostalih motiva, na promjenu radne okoline potiču nas i brojni prekovremeni sati, neslaganje s menadžmentom kompanije, bolja ponuda drugog poslodavca, ali i dosada, nezakonito poslovanje poslodavca te nedovoljna samostalnost u obavljanju radnih zadataka.

Odluku ne donosimo brzopleto

Svjesni važnosti i mogućih posljedica davanja otkaza, takvu odluku u pravilu ne donosimo ishitreno već o njoj neko vrijeme promišljamo.

Svaki četvrti ispitanik ističe kako je od trenutka donošenja odluke o odlasku do samog davanja otkaza prošlo mjesec dana, za petinu ispitanika taj se period odužio na pola godine, a za svaku desetu osobu i do godine dana.

S druge strane, otprilike 7% ispitanika odluku je donijelo impulzivno i odmah je, bez njenog propitkivanja, dalo otkaz.

Također, prije donošenja konačne odluke volimo poslušati tuđe mišljenje, a najčešće se konzultiramo sa članovima obitelji (49%), partnerom (44%) i prijateljima (28%), dok svaka peta osoba tu važnu odluku donosi samostalno. Očekivano ili ne, muškarci češće nego žene daju otkaz, a da se prethodno nisu savjetovali s nekom osobom od povjerenja.

Zbog davanja otkaza nemamo negativnih iskustava

Također, naša namjera o promjeni radne okoline je poprilično čvrsta, što potvrđuje podatak da dvije trećine osoba (62%) od svoje odluku o odlasku iz firme ne bi odustalo čak niti u slučaju da  im poslodavac ponudi novu, znatno višu plaću od one koju su imali. S time se ne slaže 24% osoba koji bi 'produžili vjernost' i povukli odluku o otkazu kada bi im poslodavac obećao povišicu.

Zanimljivo, u trenutku davanja otkaza svega trećina ispitanika je već imala dogovoren novi posao (34%), podjednak broj ljudi je bio u procesu traženja posla (32%), a 17% osoba uopće nije niti razmišljala gdje će raditi.

U 50% slučajeva poslodavci od nas traže odrađivanje otkaznog roka, a za to vrijeme većina osoba nema negativnih iskustava, izuzev povremenih prijekornih pogleda i zajedljivih komentara od strane kolega ili nadređenih osoba, stoga ne čudi podatak da se s poslodavcem u pravilu rastajemo u dobrim odnosima (u 66% slučajeva).

Novi poslodavac može nas privući boljom plaćom i svojim imidžom

Na pitanje kakvom bi nas ponudom potencijalni novi poslodavac mogao natjerati na razmišljanje o davanju otkaza na trenutnom poslu, većina ispitanika odgovara- boljom plaćom.

Važan utjecaj na našu odluku ima i imidž poslodavca, jer želimo raditi u tvrtki koja dokazano brine o zaposlenicima, zatim različiti financijski uvjeti (poput bonusa, regresa i božićnica), fleksibilno radno vrijeme, izazovni radni zadaci, kvalitetnija lokacija i slično.

Također, za razliku od svojevoljnog napuštanja poslodavca i davanja otkaza, čina za koji se tijekom karijere odlučilo 80% ispitanika, istraživanje otkriva kako se s dobivanjem otkaza  kudikamo rjeđe susrećemo.

Naime, svega 29% osoba priznaje kako su u nekoj fazi života otpušteni, većinom jer su bili tehnološki višak, zatim zbog propasti tvrtke, neslaganja s politikom firme, nezadovoljavanja postavljenih ciljeva te bolovanja, odnosno odlaska na porodiljni dopust.