Globalna trgovina više se ne može promatrati kroz staru formulu prema kojoj se svijet samo sve dublje integrira, a trošak ostaje glavni kriterij poslovne logike. Upravo na to upozorava prof. Simon J. Evenett, stručnjak za trgovinu i geopolitiku, koji tvrdi da je međunarodno poslovanje ušlo u fazu mnogo veće neizvjesnosti, ali i mnogo složenije diferencijacije. Kako kaže, „globalna trgovina robom nedvojbeno se suočava s mnogo više poremećaja”, pri čemu te poremećaje sve snažnije oblikuju geopolitika, sukobi i sigurnosni rizici. No istodobno dodaje da nije sve u prekograničnom gospodarstvu pod jednakim pritiskom jer „druga područja prekogranične trgovine” i dalje rastu vrlo brzo, posebno digitalna isporuka usluga. Zato, upozorava, danas treba „razlikovati različite vrste prekograničnog poslovanja”.
U tom pomaku vidi i dublju promjenu u samoj ulozi država. Industrijska i trgovinska politika nekoć su se dominantno koristile za jačanje konkurentnosti, no sada su u prvi plan izbili „pitanja nacionalne sigurnosti”, „geopolitičko suparništvo” i nestašice. Evenett zato vrlo precizno sažima novu fazu svjetske ekonomije kada kaže da se „globalizacija iznova prespaja”. Po njemu, nije točan zaključak da je globalizacija završila, ali jest točno da se „stari oblik globalizacije brzo povlači”. Drugim riječima, nestaje model stalno šireg i dubljeg povezivanja tržišta, a zamjenjuje ga neujednačeniji sustav u kojem glavnu težinu nose velika geografska i politička središta poput Sjeverne Amerike, zapadne Europe, Kine i Indije.
Ipak, Evenett ne prihvaća pojednostavljenu sliku svijeta podijeljenog samo između nekoliko velikih blokova. Kako ističe, izvan tih središta postoji „jako velik dio svijeta” koji također ima „vlastitu mogućnost djelovanja i izbora” i može odlučivati kako će se uključivati u novu globalnu arhitekturu. Upravo je to važna korekcija današnjih rasprava o deglobalizaciji: svijet se ne zatvara jednoliko, nego se preraspodjeljuju moć, utjecaj i obrasci povezivanja. Za kompanije to znači da više nije dovoljno gledati samo veličinu tržišta ili cijenu rada, nego i političku stabilnost, sigurnost opskrbe, regulatorni smjer i dugoročnu otpornost poslovnog modela.
Ta se promjena posebno jasno vidi u lancima opskrbe. Evenett kaže da je „isključivi naglasak na najnižem mogućem trošku” ustupio mjesto snažnijem naglasku na „kontinuitet opskrbe”, odnosno kontinuitet dobave. To ne znači da je cijena prestala biti važna, nego da više nije jedini kriterij. Potrošači, kupci i vlade sada, prema njegovim riječima, prisiljavaju kompanije na novo promišljanje, pa se „rizicima duž opskrbnih lanaca upravlja drukčije”. U tom okviru otpornost više nije tek operativna tema za nabavu, nego strateško pitanje koje izravno ulazi u korporativne odluke o dobavljačima, regijama i razini izloženosti pojedinim tržištima.
Kada je riječ o Europi, Evenett je realan, ali ne i pesimističan. Otvoreno priznaje da bi „stanje u Europi u ovom trenutku moglo biti bolje” i da i Kina i Sjedinjene Države imaju različite oblike utjecaja nad Europom. Ipak, istodobno podsjeća da Europa raspolaže „vrhunskom znanošću”, „vrhunskim kompanijama” i obrazovanim ljudima čiji se potencijal može mobilizirati. Zato poručuje: „Ne odustajem od Europe.” Po njegovu mišljenju, Europa brzo uči, vlade i kompanije „sređuju svoje djelovanje”, a za deset godina slika bi mogla biti bitno drukčija kada je riječ o obrani vlastite strateške autonomije. U tome i leži njegova ključna poruka: globalizacija se nije ugasila, ali nova faza međunarodne ekonomije traži drukčiju kombinaciju otpornosti, geopolitičke svijesti i strateške prilagodbe.
