Kako industrija računalnih igara svakodnevno raste sa sve većim brojem igara različitih žanrova, često se pojavljuju različita razmišljanja u vezi kakve su igre prikladne za djecu i koliko dugo smiju dnevno provesti za računalom ili konzolom igrajući igre. Brenda Romero, kreatorica poznatih video igara i spisateljica koja je u industriji već preko 35 godina, izjavila je za GamePerspectives.hr svoja mišljenja i iskustva u vezi odgoja djece koje vole provoditi svoje vrijeme igrajući igre.
“Mislim da bi trebali pratiti ESRB ocjene u određenim granicama. ESRB je sada postala zastarjela stvar. Jedini razlog zbog kojeg ti treba ta ocjena je ako planiraš prodavati igru na konzolama ili ako će biti u kutiji na policama trgovina kao što Walmart i GameStop. Mislim da bi igre trebale imati isti sistem ocjenjivanja kao što to imaju knjige - koje ih u stvarnosti nemaju. Mi smo u sretnoj situaciji jer igramo videoigre, dok mnogi roditelji ne igraju. Mi odlučujemo o tome trebaju li naša djeca igrati određene igre ili ne.“
Kako je na tržištu dostupno iznimno velik broj igara u kojima se prikazuje nasilje i seksualni sadržaj, Brenda Romero je izjavila savjet drugim roditeljima da najefektivniji postupak odabira igara za njihovu djecu stoji iza jednostavnog proučavanja videoigara. Svaka igra najčešće objavi trailer putem YouTube ili sličnog servisa iz kojeg se lako može zaključiti jeli sadržaj primjeren za djecu. Kao primjer, navela je igru Saint's Row 3 koja igračima nudi iznimno velik broj načina ubijanja drugih ljudi unutar igre.
"Jedno od oružja je divovski dildo s kojim možete tući ljude. Iako bi mi bilo u redu da igra Saint’s Row 3, ako je to stvarno jako htjela, ono što nisam s njom htjela jest imati razgovor o tome što je divovski dildo. Jednostavno nisam. Bila je već upoznata s ‘pticama i pčelama’, ali to je razgovor koji ne želim imati sa svojim djetetom.
Unatoč tome što je upoznata s time što sve videoigre mogu nuditi svojim igračima, najviše je zabrinuta u vezi sadržaja na internetu.
"Najdivljije stvari koje su vidjela naša djeca nisu došle iz igara već s YouTubea. Otkrili su neke fantastične stvari, ali kad kažem riječ ‘fantastične’, mislim na ‘gdje ste kvragu to uspjeli pronaći na YouTubeu’. Otkrili su smeće na YouTubeu. Stvari koje su na internetu su puno štetnije nego bilo što u igrama. Više se bojim standardnog pristupa internetu i web preglednika. Ako su roditelji zabrinuti u vezi sadržaja u igrama, onda trebaju biti zabrinuti u vezi svega što se nalazi iza www jer se tamo nalaze lude stvari.
Dok mnogi roditelji imaju svoje standarde u vezi toga koliko dijete smije dnevno igrati igre, Brendi je najvažnije da ta aktivnost ne ometa njihovo školovanje.
“Glavni prioritet je da završe svoju domaću zadaću te da im soba bude pospremljena. Nakon toga smiju igrati igre, ali naravno ne cijelu noć. Naš limit je do trenutka kada primijetimo da ometa pri njihovim domaćim zadaćama. Ne sjećam se da je moja majka stavila limit na moje gledanje televizije ili koliko sam dugo slušala glazbu. Ako razmislite, puno istih kritika koje su usmjerene prema igrama, možemo usmjeriti i na knjige. ‘Samo sjediš, ne ideš van, ništa ne radiš!’. Neke igre su prekrasne interaktivne literature. Naravno, ne sve. Neke knjige su jednostavno smeće. Uglavnom, imamo svoje limite i prioritete. Ako im se prioriteti izmaknu, gotovo je. Neće vidjeti Fallout 4 tijekom sljedećih tjedan dana.“
