OpenAI tvrdi da je osigurao 10 GW AI infrastrukturnog kapaciteta prema cilju za 2029., pri čemu je 3 GW dodano samo u posljednjih 90 dana. Ako se ti planovi materijaliziraju, riječ je o razini izgradnje koja se više ne može promatrati kao tehnološki projekt, nego kao zaseban industrijski sustav. Time dodatno raste pritisak na čipove, energiju, hlađenje, mreže i građevinske rokove. AI utrka sve više poprima obilježja klasične infrastrukturne utrke.
Deset gigavata više nije brojka koja stane u standardni razgovor o cloud kapacitetu. To je pokazatelj da vodeći AI igrači danas razmišljaju na razini državnih energetskih i industrijskih projekata, a ne samo na razini podatkovnih centara kao izoliranih objekata. Kada OpenAI govori o 10 GW, on ujedno govori o zemljištu, mrežnim priključcima, dugoročnim ugovorima za energiju, rashladnim sustavima, građevinskim lancima i logistici čipova koje malo tko može koordinirati bez pomoći najvećih partnera.
U tom smislu ova objava nije samo PR o ambiciji, nego indikator koliko se brzo mijenja priroda AI tržišta. U ranoj fazi pobjednici su bili oni s najboljim modelom i najbržim iteracijama. Sada sve više vrijedi logika da bez fizičkog kapaciteta nema ni tržišnog udjela. Tko ne može osigurati dovoljno megavata i dovoljno silicija, riskira da ostane tehnološki relevantan, ali komercijalno ograničen.
OpenAI tvrdi da je prema cilju za 2029. već osigurao 10 GW kapaciteta, pri čemu je 3 GW dodano u samo 90 dana. To dodatno potvrđuje da se cloud i AI više ne mogu odvajati. Podatkovni centar, energija, čipovi, mreža i enterprise potražnja sada funkcioniraju kao jedinstvena industrijska jednadžba. Kada jedan dio ubrza, pritišće sve ostale: raste potražnja za električnom energijom, produžuju se rokovi nabave, skupljaju se uska grla u hlađenju i pojačava pritisak na lokalne regulatore i operatore mreže.
U tom kontekstu industrijalizacija AI-ja kroz energiju, gradnju i dugoročan kapacitet prestaju biti samo tehnička tema. To postaje pitanje tržišnog udjela, brzine isporuke i pregovaračke moći. Veliki igrači koji mogu unaprijed rezervirati kapacitet, razvijati vlastiti silicij ili zaključati ključne dobavljače stječu prednost koja se kasnije teško sustiže. Zato je današnja ulaganja pogrešno čitati samo kao trošak; ona su i alat za obranu buduće pozicije na tržištu.
Za korisnike to znači da odluke o cloudu postaju složenije nego u prethodnom desetljeću. Više nije dovoljno usporediti cijenu virtualnog stroja ili pohrane. Treba razumjeti gdje je kapacitet stvarno dostupan, kako se kreću ograničenja mreže i energije, kakav je odnos dobavljača prema vlastitim čipovima, te koliko je lako preseliti opterećenje kada se pojavi novo usko grlo ili nova komercijalna prilika.
Za europske vlade i operatore podatkovnih centara ovo je dodatni podsjetnik da suverenost u AI-ju bez vlastite infrastrukture ostaje politička parola, a ne tržišna činjenica. U europskom okruženju to dodatno pojačava raspravu o tehnološkoj suverenosti, lokaciji podataka, domaćoj infrastrukturi i brzini kojom se mogu realizirati novi projekti. Bez bržeg usklađivanja energetike, gradnje i digitalne strategije, dio potražnje završavat će ondje gdje se kapacitet može aktivirati brže.
Sve to znači da se sljedeća faza cloud tržišta neće odlučivati samo u prodajnim timovima i prezentacijama za investitore. Odlučivat će se na gradilištima, u transformatorima, na razini dozvola, u ugovorima za energiju i u dizajnu sustava koji moraju biti istodobno brzi, učinkoviti i dovoljno fleksibilni za AI radne terete koji se mijenjaju iz mjeseca u mjesec.
Sve to dodatno pojačava vrijednost hibridnih i multicloud strategija. Kupci koji imaju više operativnih opcija lakše raspoređuju radna opterećenja, smanjuju pritisak kapacitetnih ograničenja i jačaju pregovaračku poziciju prema velikim dobavljačima. U okruženju u kojem su megavati, GPU-ovi i rokovi isporuke postali kritični resursi, fleksibilnost više nije luksuz nego tržišna prednost.
Na toj osnovi se preoblikuje i konkurencija među cloud providerima. Više nije presudno samo tko ima najveći globalni footprint, nego tko uspijeva povezati infrastrukturu, AI usluge, razvojne alate i specifične industrijske potrebe u ponudu koja se može brzo monetizirati. Upravo zato rast cloud prihoda sada sve jasnije postaje indikator toga tko AI investicije pretvara u stvarni biznis.
AI infrastruktura pritom više nije samo tehnički problem podatkovnog centra. Ona je istodobno pitanje kapitala, energetike, opskrbnog lanca, dostupnosti čipova i sposobnosti da se veliki projekti izgrade dovoljno brzo. Zato svaka vijest o novim kapacitetima, energiji ili custom siliciju odmah ima i tržišnu dimenziju, jer pokazuje tko će prvi moći odgovoriti na rastuću potražnju.
Zato se i ova objava mora čitati kroz širi pomak iz tehnološke demonstracije prema industrijskoj disciplini. Tržište danas puno brže nego prije razdvaja projekte koji izgledaju atraktivno od onih koji mogu dugoročno nositi prihod, kontrolu troška i operativnu pouzdanost. Upravo na tom pragu odlučuje se tko će iz ovog ciklusa izaći snažniji.
Jedan od najnovijih podatkovnih centara u Hrvatskoj, smješten kod Varaždina, promijenio je vlasničku strukturu. Dosadašnji suvlasnik, varaždinska IT tvrtka Cratis izašala je iz vlasništva centra, koji nastavlja poslovati pod novim vlasnikom tvrtkom Ilkari. Cratis ostaje u ulozi managed cloud partnera te nastavlja pružati podršku i povezivati infrastrukturu sa stručnim upravljanjem.
Hrvatsko tržište javne nabave godišnje vrijedi više od 14 milijardi eura, no tisuće ponuda i dalje otpada zbog proceduralnih pogrešaka, propuštenih rokova i administrativnih propusta.
Sigurnosna kompanija ReversingLabs je objavio kako je proglašena vizionarom u Gartnerovom izvješću Magic Quadrant za sigurnost lanca nabave softvera za 2026. godinu. Kao pionir u ovoj kategoriji od 2021. godine, ReversingLabs je jedna od 18 kompanija prepoznatih u Gartnerovom prvom istraživanju ovog područja kibernetičke sigurnosti.
