Europski obrambeni fond sve se češće spominje kao jedna od važnijih prilika za hrvatsku industriju, no njegova stvarna vrijednost ne leži samo u mogućnosti financiranja projekata. Za domaće IT, softverske i sigurnosne kompanije EDF je ulaz u europski obrambeni inovacijski ekosustav u kojem softver, podaci, umjetna inteligencija i cyber sigurnost postaju jednako važni kao i klasična industrijska proizvodnja. U intervjuu za ICTbusiness Media - ICTbusiness.info Marko Kornfeld, direktor Alfateca, ističe da se najveći prostor za hrvatske tvrtke otvara upravo u specijaliziranim tehnologijama visoke dodane vrijednosti. To su područja u kojima veličina kompanije nije presudna ako postoji znanje, brzina razvoja, sposobnost integracije i razumijevanje operativnih zahtjeva.
Iskustva Alfateca kroz projekte HYBRID i LODESTAR II pokazuju da hrvatske tvrtke mogu sudjelovati u tehnološki zahtjevnim europskim konzorcijima i ponuditi konkretna rješenja u umjetnoj inteligenciji, video-analitici, obradi podataka, integraciji sustava i sigurnosnim platformama. Kornfeld pritom naglašava da EDF projekti ne traže uvijek razvoj cijelih složenih platformi, nego često upravo ključne softverske module, algoritme i komponente koje se ugrađuju u veće sustave. U obrambenom okruženju posebno je važno da tehnologija ne ostane samo laboratorijska demonstracija, nego da bude robusna, sigurna, primjenjiva i kompatibilna s postojećim vojnim sustavima. Zato umjetna inteligencija u tom području nije cilj sama sebi, nego alat koji mora pomoći bržem razumijevanju situacije, obradi velikih količina podataka i kvalitetnijem donošenju odluka.
Često se govori da je Europski obrambeni fond velika prilika za hrvatsku industriju, ali gdje se ta prilika danas najviše vidi upravo za IT, softverske i sigurnosne kompanije? Koji segmenti imaju najveći potencijal rasta – umjetna inteligencija, senzorski sustavi, video-analitika, cyber sigurnost, autonomni sustavi ili integracijske platforme? Koliko hrvatske tvrtke danas realno mogu konkurirati u područjima koja traže vrhunski softverski razvoj, obradu podataka u stvarnom vremenu i visoku razinu sigurnosne pouzdanosti?
Europski obrambeni fond za hrvatske kompanije iz IT i sigurnosnog sektora nije samo važan izvor financiranja, on je također direktan ulaz u europski obrambeni inovacijski ekosustav. Softver postaje ključna komponenta obrambenih sposobnosti, ne samo u Europi, već i u svijetu, od umjetne inteligencije, video-analitike, obrade podataka u stvarnom vremenu, cyber sigurnosti, integraciji senzora i autonomnih sustava te platforme za podršku u odlučivanju. Upravo u tome je najveća prilika za hrvatsku industriju.
Hrvatske tvrtke itekako realno konkuriraju u tim područjima, osobito kada se radi o specijaliziranim rješenjima koja daju iznimnu vrijednost u projektu. Mora se razumjeti da sudjelovanje u EDF projektima ne znači nužno da jedna tvrtka proizvodi cijele složene platforme da bi bila relevantna, vrlo često EDF projekti to niti ne zahtjevaju. Dovoljno je razvijati ključne softverske module, algoritme, integracijske komponente ili sigurnosna rješenja koja se ugrađuju u veće sustave ili su dio većeg projekta. Zato su EDF projekti podijeljeni na pozive za istraživanje (Research Actions) koji za cilj imaju inovacije s niskim stupnjem primjenjivosti, te pozive za razvoj (Development Actions) koji onda tu primjenjivost trebaju realizirati do razine grubog prototipa. Iz našeg vlastitog iskustva ali iskustva s našeg tržišta i partnera s kojima razgovaramo, Hrvatske tvrtke zasigurno mogu dati svoj doprinos u oba slučaja.
Sudjelovanje u europskim konzorcijima, rad s velikim obrambenim kompanijama, usklađivanje s visokim sigurnosnim, tehničkim i regulatornim zahtjevima stvaraju tvrtkama iskustva i reference koje su teško usporedive s klasičnim komercijalnim projektima. Upravo zato sudjelovanje u EDF projektima mijenja način na koji domaće tvrtke grade kredibilitet.
Vaše iskustvo kroz projekte HYBRID i LODESTAR II pokazuje da hrvatske tvrtke mogu sudjelovati u tehnološki vrlo zahtjevnim europskim konzorcijima, ali što je u takvim projektima danas najvrjednije znanje koje domaća industrija može ponuditi? Je li ključna prednost u razvoju specijaliziranog softvera, integraciji sustava, obradi podataka, umjetnoj inteligenciji ili u sposobnosti brzog prilagođavanja operativnim zahtjevima?
Naše iskustvo kroz projekte HYBRID i LODESTAR II pokazuje da hrvatske tvrtke mogu ponuditi vrlo konkretno znanje u područjima specijaliziranog softverskog razvoja, umjetne inteligencije, obrade podataka, video-analitike i integracije sustava. Ono što se posebno istaknulo je naša sposobnost brzog prilagođavanja operativnim zahtjevima, jer obrambeni projekti jako rijetko funkcioniraju kao čisti laboratorijski razvoj. Čest slučaj je da tehnologija za obrambenu industriju mora biti primarno primjenjiva, zatim izuzetno robusna i kompatibilna s postojećim vojnim sustavima.
Ono što vidimo iz vlastitog iskustva je da u obrambenom sektoru danas, iznimno je važno povezati klasičnu vojnu industriju s ICT sektorom. Senzori, autonomne platforme, AR sučelja, sigurni komunikacijski sustavi i zapovjedno-nadzorni sustavi sve više ovise o softveru, podacima i algoritmima. Upravo tu hrvatske ICT tvrtke mogu dati snažan doprinos.
HYBRID i LODESTAR II pokazuju da Hrvatska ne mora biti promatrana samo kao izvor podizvođačkih kapaciteta. Domaće tvrtke mogu i moraju biti izvor tehnologije, znanja i specijaliziranih rješenja visoke dodane vrijednosti, osobito u nišama gdje su fleksibilnost, brz razvoj i integracijsko znanje važniji od same veličine kompanije.
U oba projekta vidi se snažna uloga umjetne inteligencije, analitike i obrade podataka, ali gdje danas treba povući granicu između tehnološke ambicije i stvarne operativne vrijednosti u sigurnosnom i obrambenom okruženju? Koliko AI u obrambenim sustavima danas stvarno pomaže bržem donošenju odluka, a koliko još uvijek ovisi o kvaliteti senzora, podataka i ljudske procjene? Postaje li sposobnost obrade i interpretacije podataka u realnom vremenu važnija od samog hardvera na terenu?
Svjesni smo da je umjetna inteligencija postala dio trenda, i ponekad se zlouporablja, no to svakako nije slučaj u obrambenom i sigurnosnom okruženju, gdje je ključno ostati pragmatičan. Kao i u bilo kojoj industriji, tako i u ovoj, umjetna inteligencija ne smije biti cilj sam po sebi. Umjetna inteligencija donosi veliku vrijednost u tome da korisniku pomaže brže razumjeti situaciju, te time direktno smanjiti opterećenje na operatera, primjerice bespilotnog sustava, kako bi mogao kvalitetnije interpretirati velike količine podataka s terena.
Umjetna inteligencija je u EU regulirana i ograničena uredbama gdje se ljudski faktor nužno očituje u donošenju odluka a poseban naglasak je naravno u obrambenom sektoru. Time naravno da dolazi do ograničavanja tehnoloških ambicija, ali u pozitivnom smislu.
U obrambenom sektoru, stvarne operativne vrijednosti su nužne za krajnje korisnike, posebice zato jer se inovacije najčešće implementiraju u već postojeće vojne sustave, a za uspješan vojni projekt, nužna je i podrška nacionalnih obrambenih struktura, u čemu Republika Hrvatska sa svojim institucijama pokazuje dobar primjer drugim državama članicama EU.
Kada govorimo o umjetnoj inteligenciji u tom području, ona može značajno pomoći u detekciji objekata, video-analitici, prepoznavanju obrazaca, obradi senzorskih podataka i potpori u donošenju ključnih i brzih odluka. No treba biti oprezan, učinkovitost umjetne inteligencije također snažno ovisi o kvaliteti senzora, kvaliteti podataka, uvjetima rada i ljudskoj procjeni. U obrambenom kontekstu čovjek mora ostati u središtu odlučivanja, posebno kada odluke imaju operativne, sigurnosne ili pravne posljedice.
Zato su pouzdanost, interpretabilnost, otpornost sustava i cyber sigurnost presudni. Nije dovoljno da model umjetne inteligencije radi dobro u kontroliranim uvjetima. Mora biti testiran, razumljiv, zaštićen od manipulacije i sposoban raditi u uvjetima koji su daleko od idealnih. Operativna vrijednost nastaje tek kada se tehnološka ambicija pretvori u stabilnu, sigurnu i korisnu sposobnost na terenu.
Iz vaše poruke proizlazi da hrvatske kompanije više ne bi trebale biti samo partneri, nego i voditelji konzorcija. Što danas realno nedostaje da bi više domaćih tehnoloških i sigurnosnih tvrtki preuzimalo vodeće uloge u EDF projektima? Je li najveći problem u manjku kapitala, manjku međunarodnih veza, premalom iskustvu u vođenju velikih konzorcija ili u nedovoljno snažnoj nacionalnoj potpori? Koliko je za takav iskorak važno imati ne samo dobru tehnologiju nego i sposobnost upravljanja kompleksnim razvojnim, regulatornim i sigurnosnim zahtjevima?
Iz našeg iskustva, prepoznali smo, da nije dovoljna samo dobra tehnologija. To je ključno ako govorimo da hrvatske tvrtke preuzimaju sve veće vodeće uloge u EDF projektima. Potrebni su također kapital, međunarodni odnosi, iskustvo u vođenju takvih kompleksnih konzorcija i na kraju duboko razumijevanje obrambenih procedura i snažnija institucionalna podrška.
Da bi vodili jedan EDF konzorcij, to bi značilo da iznimno dobro upravljate kompleksnim razvojnim, financijskim, regulatornim, sigurnosnim i administrativnim zahtjevima. To traži ozbiljne projektne kapacitete, stabilnu organizaciju, iskustvo s međunarodnim partnerima, podršku institucija i sposobnost usklađivanja različitih industrijskih i nacionalnih interesa.
Po našem mišljenju, Hrvatska bi zato trebala sustavnije povezivati IT sektor, obrambenu industriju, akademsku zajednicu i državu. Ako želimo više projekata u kojima domaće tvrtke ne sudjeluju samo kao partneri, nego vode razvoj, moramo graditi nacionalni ekosustav koji može prepoznati prioritetne tehnologije, okupiti relevantne partnere i podržati ih kroz pripremu i provedbu međunarodnih projekata.
Ako gledamo sljedećih nekoliko godina, gdje vidite najveću priliku za hrvatsku IT i sigurnosnu industriju unutar europskog obrambenog ekosustava, i kako izbjeći da taj trenutak ponovno propustimo? Hoće li najveća prilika biti u razvoju specifičnih nišnih tehnologija, poput video-analitike, autonomnih platformi, cyber obrane, fuzije podataka i AI potpore odlučivanju? Koliko je važno da hrvatske tvrtke sada grade reference upravo u području dual-use tehnologija koje imaju i civilnu i sigurnosnu primjenu?
Najveću priliku, u sljedećih nekoliko godina za hrvatsku IT i sigurnosnu industriju vidimo u nišnim tehnologijama visoke dodane vrijednosti: video-analitici, potpori odlučivanju baziranoj na umjetnoj inteligenciji, cyber obrani, autonomnim sustavima, sigurnim komunikacijama i integracijskim platformama.
Posebno važan prostor su dual-use tehnologije, odnosno rješenja koja imaju i civilnu i sigurnosnu primjenu. Takve tehnologije omogućuju tvrtkama da razvijaju tržišno održiva rješenja, a istovremeno grade reference relevantne za obrambeni sektor. I u ovom segmentu postoji niz financijskih podrški za hrvatske tvrtke koje mogu biti zamašnjak razvoja hrvatske IT i sigurnosne industrije.
Nalazimo se u ključnom trenutku u kojem hrvatsku tehnološku scenu ne bismo trebali promatrati samo kao lokalno tržište. Ona mora postati dio europskog sigurnosnog i obrambenog lanca vrijednosti. Da se ta prilika ne propusti, tvrtke moraju graditi međunarodne reference, ulagati u vlastite razvojne kapacitete i aktivno ulaziti u europske konzorcije, a država treba prepoznati da su softver, podaci, AI i cyber sigurnost danas jednako važni elementi obrambene sposobnosti kao i klasična industrijska proizvodnja.
