Velik dio digitalne države počiva na informacijskim sustavima koji su nastajali godinama, često prije današnjih zahtjeva za interoperabilnošću i razmjenom podataka u stvarnom vremenu. Kako za ICTbusiness Media - ICTbusiness.info ističe Saša Bilić, predsjednik Uprave APIS IT-a, modernizacija se gotovo nikada ne odvija na praznom terenu. Postojeći sustavi moraju nastaviti raditi dok se istodobno mijenjaju podatkovni modeli, sučelja, infrastruktura i poslovni procesi. Zbog toga stare platforme i nedokumentirana sučelja nisu samo tehnički problem.
Još je važnije dogovoriti što pojedini podatak znači, tko je njegov vjerodostojni izvor i tko odgovara za njegovu kvalitetu. Bilić naglašava da je u integracijskim projektima organizacijski dio često veći od tehnološkog. Tehnologija može izgraditi API-je, migrirati podatke i povezati sustave, ali ne može odlučiti treba li neki administrativni korak uopće postojati. Zato digitalizacija mora početi analizom i pojednostavljenjem procesa prije razvoja nove aplikacije.
APIS IT uspjeh takvog projekta predlaže mjeriti vremenom obrade, brojem ručnih koraka, dokumentacijom koju korisnik mora dostaviti i udjelom potpuno digitalnih postupaka. Drugi veliki izazov je standardizacija zajedničkih državnih komponenti bez stvaranja novog vendor lock-ina. Rješenje vidi u otvorenim standardima, dokumentiranim API-jima, modularnoj arhitekturi i mogućnosti prenosivosti aplikacija i podataka.
Koje su najveće prepreke povezivanju naslijeđenih državnih sustava s modernom zajedničkom infrastrukturom?
Najveći izazov najčešće nije sama tehnologija, nego činjenica da su sustavi nastajali tijekom desetljeća, u različitim institucijama i prema tadašnjim standardima. Stare platforme često nisu projektirane za današnju interoperabilnost ni razmjenu u realnom vremenu, a nedovoljno dokumentirana sučelja traže dodatnu analizu prije sigurnog povezivanja. Ponekad je tehnološki jednostavnije napraviti novu integraciju nego rekonstruirati sve poslovne pretpostavke koje su se tijekom godina ugradile u sustav. Zato modernizaciju velikih državnih sustava promatramo kao postupan i kontroliran proces uz očuvanje kontinuiteta, a ne kao jednokratnu zamjenu svega postojećeg.
Koliko je standardizacija podataka organizacijski, a koliko tehnički problem?
Prije tehničke standardizacije mora postojati dogovor o tome što podatak znači, tko je njegov vjerodostojni izvor, tko ga ažurira i tko odgovara za njegovu kvalitetu. Uz pravnu, organizacijsku i tehničku interoperabilnost potrebna je i semantička interoperabilnost - zajedničko razumijevanje podataka koji se razmjenjuju. U integracijskim projektima manji dio posla često je čisto tehnološki, a veći organizacijski. Možemo izgraditi API-je, servise, povezati sustave preko GSB-a i migrirati podatke, ali tehnologija ne može odlučiti treba li neki administrativni korak postojati. Teži posao uključuje redefiniranje odgovornosti, ukidanje ručnih provjera te ponekad promjenu procedura i propisa.
Kako spriječiti da digitalizacija samo prenese stari birokratski proces u novu aplikaciju?
Svaki uspješan projekt mora početi analizom i pojednostavljenjem procesa, a tek zatim razvojem tehnologije. Najveća vrijednost nastaje kada poslovni stručnjaci naručitelja i naši analitičari i tehnološki stručnjaci zajedno preispitaju proces. Ako država određeni podatak već posjeduje u vjerodostojnoj evidenciji, cilj ne bi trebao biti digitalizirati obrazac kojim ga građanin ponovno dostavlja, nego ukloniti taj korak. Tijekom analize treba pitati mora li korak postojati, može li se automatizirati, postoji li podatak već u drugoj službenoj evidenciji i može li ga sustav dohvatiti bez dodatnog angažmana građanina ili službenika.
Koji pokazatelji nakon puštanja sustava u rad dokazuju da je digitalizacija stvarno smanjila administrativni rad?
Učinak se može mjeriti vrlo konkretno: kraćim vremenom obrade predmeta, manjim brojem ručnih koraka, manjom količinom dokumentacije koju građanin mora dostaviti, manjim brojem dolazaka na šalter, većim udjelom potpuno digitalnih postupaka te manjim brojem pogrešaka i naknadnih ispravaka. U konačnici, mjera uspjeha digitalizacije nije koliko smo novih aplikacija napravili, nego koliko smo nepotrebnih koraka za građane, poduzetnike i službenike zahvaljujući njima uklonili.
Treba li država imati obveznu referentnu arhitekturu i kako standardizirati sustave bez novog vendor lock-ina?
Kako digitalni ekosustav raste, sve je važnije imati zajednička arhitekturna načela i referentnu arhitekturu. Cilj nije da svaki novi projekt iznova razvija funkcionalnosti koje država već ima, nego da koristi zajedničke servise kada je to opravdano. U infrastrukturnom dijelu takvu ulogu ima Centar dijeljenih usluga, a na integracijskoj i podatkovnoj razini GSB i Metaregistar. Standardizacija ne znači da svi sustavi moraju biti na istoj tehnologiji ili kod istog dobavljača. Otvoreni standardi, dokumentirani API-ji, interoperabilnost, prenosivost podataka i modularna arhitektura upravo povećavaju prostor za konkurenciju. Treba standardizirati pravila, sučelja i zajedničke komponente, a ne pojedina rješenja ili dobavljače.
* Projekt izrade serijala tekstova pod zajedničkim naslovom „Digitalna Hrvatska na pola puta – Četiri godine provedbe Strategije digitalne Hrvatske 2032.“ objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.
