Ovaj tekst je fantazija inspirirana skečem o Zoni sumraka u jednoj davnoj epizodi Top liste nadrealista i borbom hrvatske Vlade za ukidanjem nepotrebnih institucija i parafiskalnih nameta. Svi likovi, institucije i organizacije su izmišljeni i nemaju veze sa stvarnim osobama, institucijama i organizacijama
Ožujak je ljeta gospodnjeg 2014., vrijeme sadašnje... Marko Softić, Hrvat, inženjer, godina dvadeset i osam, poduzetnik i izvoznik softvera, direktor i vlasnik firme s osam zaposlenih. Nakon dvanaestsatnog radnog dana ispunjenog programiranjem, sastancima razvojnih timova, Skype konferencijama i prezentacijama s potencijalnim korisnicima u svijetu, utjerivanjem dugova od hrvatskih korisnika, proučavanjem gomile bespotrebnih propisa, plaćanjem parafiskalnih nameta i izbjegavanjem kazni od svakojakih inspekcija, Marko dolazi u svoj podstanarski stan, umoran se svaljuje u krevet i pada u san.
„Samo da skupim lovu za poreze i doprinose, da mogu ljudima isplatiti plaće...“, zadnja mu je misao. Ono što ne zna je da će se probuditi u svijetu u kojem njegova znanja i snalažljivost više neće imati svrhu, u svijetu u kojem će vrijediti neka druga pravila. Marko ne zna da će se probuditi u Zoni sumraka!
Godina je 2020. i Marko se budi u Zoni sumraka... Prije šest godina vizionarska Vlada RH, vođena utemeljiteljem hrvatske države, verzija 2.0, Zoranom Milanovićem, zajedno s ministrima-vizionarima Vrdoljakom, Marasom i Mrsićem, donijela je strategiju industrijskog razvoja Hrvatske za period od 2014. do 2020.
U strategiji je kao jedna od šest strateških industrijskih grana definirana i IT industrija, odnosno Računalno programiranje i usluge, klasa 62 po Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti. Za izvozno orijentirane IT tvrtke Vlada je pripremila brojne olakšice i beneficije, od povrata proporcionalnog dijela poreza na dohodak i doprinosa za udio izvoza u ukupnom prihodu, oslobađanje od poreza na dobit u prvih pet godina poslovanja. Smanjenje PDV-a na razumnih 16% nećemo ni spominjati...
Zavladala je opća euforija. Ministarstvo obrazovanja je u roku keks proglasilo Informatiku obaveznim predmetom u školama od prvog razreda, te promijenilo nastavni program, kako bi bio u skladu sa suvremenim napretkom informacijske tehnologije i sučeljima koja su danas u svakodnevnoj upotrebi. Napredna informatika je postala izborni predmet.
Djeca su počela koristiti tablete i računala za učenje i vannastavne aktivnosti, umjesto za igranjeAngry Birds i World of Warcraft i gledanje cajki na YouTubeu. Invazija na upis u srednje škole informatičkog smjera je bila takva da je u sljedeće dvije godine sagrađeno i otvoreno diljem Hrvatske desetak novih informatičkih srednjih škola, a još desetak ekonomskih je promijenilo program u informatički. Nedostatak nastavnika informatike se uskoro pokazao kritičnim, ali mudri ministar Mrsić je i tu nezgodaciju riješio prekvalifikacijom nezaposlenih na HZZ-u u nastavnike Informatike. Kotač povijesti je pokrenut....
Fakulteti informatičkog smjera također su bili zatrpani s prijavama i jednostavno nisu mogli upisati sve zainteresirane. Tražila se učionica i kolegij više. Otvorene su nove suvremene i moderno opremljene visoke škole za računarstvo u Đakovu, Motovunu, Imotskom, Gospiću, Stubičkim Toplicama i mnogim drugim gradovima. Brojne IT tvrtke koje više nisu lipsale pod jarmom nesnosnih nameta su ulagale u infrastrukturu fakultetskih laboratorija, budući da je i to bio priznati porezni odbitak.
O novim, modernim informatičkim učilištima u Hrvatskoj raspisali su se Harvard Business Review, Business Week i drugi vodeći svjetski stručni magazini, hrvatski IT stručnjaci zasjeli su na naslovnice. Iz više pouzdanih izvora potvrđena je informacija da svake godine na MIT-u u Bostonu doslovno izbije tučnjava kada se raspoređuju razmjene studenata i stručne prakse za hrvatska sveučilišta. U roku nekoliko godina, desetak hrvatskih fakulteta se našlo na listi sto najboljih svjetskih fakulteta, te je konkurencija za upis postala još žešća, budući da studenti iz Njemačke, Velike Britanije i drugih zemalja EU imaju iste uvjete za upis kao i Hrvatski studenti, te su pohrlili na vodeće svjetske fakultete u Hrvatskoj.
Ankete koje su provođene među studentima informatike o planovima nakon diplomiranja su na pitanje da li planiraju ići u inozemstvo nakon diplome su u 99,9% slučajeva imale odgovor „Nisam lud, Hrvatska je IT centar svijeta!“. Unatoč velikom priljevu novih, vrhunskih stručnjaka s hrvatskih fakulteta, potražnja za kadrovima je bila takva da smo morali početi uvoziti stranu radnu snagu. Prvih godinu-dvije smo zapošljavali dosta Rumunja i Indijaca, ali zbog problema s jezikom, u zadnjih nekoliko godina sve je više Amerikanaca, Britanaca, pa čak i Australaca hrvatskog porijekla, koji tečno govore i hrvatski i engleski!
Posla ima neviđeno. U prvim godinama procvata, mnoga hrvatska softverska izvozna firma iskusila je probleme s padanjem web servera uslijed preopterećenja zbog pristupa iz inozemstva, linije u kontakt-centrima godinama su užarene, vrijedno prodajno osoblje gotovo ne stigne odgovarati na sve zahtjeve. Lova doslovno curi, IT poduzetnici zadovoljno trljaju ruke, a ni država nije zakinuta - iako su opterećenja nominalno manja, kroz povećanje prihoda i potrošnje više se para slijeva u državnu blagajnu.
Mudri vođa Milanović i financijski mag Linić zadovoljno trljaju ruke. Nezadovoljne su pomalo jedino velike svjetske korporacije - IBM, Microsoft, SAP i Oracle praktično ne mogu naći zaposlenike u Hrvatskoj, jer svi žele raditi u hrvatskim tvrtkama! Nekadašnji gospodari hrvatskog IT tržišta danas se bave svojim pravim poslom, prodajom softvera i opreme i odlično im ide, jer je potražnja velika...
Rodila se i nova ideja u glavi mudrog vođe Milanovića - da se odabere 200 obitelji koje će biti nositelji hrvatske IT industrije. Odabrani najsposobniji poduzetnici na transparentnom javnom natječaju za realnu cijenu kupuju APIS i FINA-u, te ih pretvaraju u agilne, profitabilne i prije svega svrhovite tvrtke. Konzorcij nekoliko manjih hrvatskih IT tvrtki krajem 2016. od Deutsche Telekoma otkupljuje Hrvatski Telekom, a tijekom sljedećih nekoliko godina kupuju još nekoliko vodećih operatera u zemljama regije. Ulaganja u infrastrukturu su velika i Hrvatska izbija na prvo mjesto u EU po komunikacijskoj infrastrukturi i korištenju Interneta.
Krajem 2017. dočekali smo i ključni korak - nakon ukidanja županija i većine nepotrebnih općina, došlo je i ukidanja Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske turističke zajednice, kao dvije prevaziđene i nepotrebne institucije. S njima nestaju i nepotrebni parafiskalni nameti u obliku tzv. obaveznih članarina. Nekoliko tisuća uhljeba prolazi prekvalifikaciju - oni koliko-toliko sposobni završavaju u IT industriji, dok ostali prelaze u pomoćno osoblje u turizmu (naravno, turistička sezona traje cijelu godinu...). Nezaposlenost u Hrvatskoj je ispod 3 posto, najmanja u EU, a udio javnih službenika u ukupnom broju zaposlenih je također najniži u EU.
Funkciju komora i zajednica preuzima CISEx, koji iz udruge prerasta u komoru. Sve tvrtke u Hrvatskoj, bez obzira na djelatnost kojom se bave, CISEx-u plaćaju simboličnu članarinu definiranu određenim malim postotkom ukupnih godišnjih prihoda. Predsjednik CISEx-a je ugledni gospodarstvenik i nadaleko poznati lovac. Naravno, CISEx ima i regionalne i županijske ogranke. Svaki petak se u svakom županijskom sjedištu organizira CISEx Friday. Na Fridaye ide više ljudi nego u crkvu na misu. Stvar je prestiža održati predavanje na Fridayu, a svoje uspjehe predstavljaju samo najbolji.
Marko Softić danas ima 34 godine i živi u skromnoj dvokatnici na Pantovčaku, okruženoj zelenilom. Njegova supruga Ana je zanosna ljepotica, bivša kraljica Hrvatske, doktorica molekularne biologije, zaposlena na jednom od brojnih hrvatskih istraživačkih instituta. Odbila je ponude nekoliko svjetskih sveučilišta da radi kod njih jer u Zagrebu ima puno bolje uvjete. Imaju dvoje djece koje idu u javni englesko-hrvatski vrtić, normalno je da djeca odrastaju u dvojezičnom okruženju od malih nogu. Softići su jedna od odabranih 200 obitelji.
Markova firma danas ima tristotinjak zaposlenih u Zagrebu, te outsourcing razvojni centar s još toliko zaposlenih u Ruskoj Ukrajini. Marko je i jedan od suvlasnika APIS-a. Nedavno je kao izvršne direktore zaposlio dvoje mladih Amerikanaca, bivših visokih menadžera u Amazonu i Googleu. Marko radi osam sati dnevno, kao uostalom i većina njegovih zaposlenika. Posluju profitabilno i ne pada im na pamet seliti firmu iz Hrvatske - poslovanje i zakonodavstvo su jednostavni i potiču poduzetništvo, porezno opterećenje je izuzetno prihvatljivo, kvalitetne radne snage ima dovoljno, kvaliteta života je vrhunska (Zagreb je već tri godine zaredom u pet najboljih svjetskih metropola za život)
Danas je petak, 13. ožujak. Marko večeras ide na CISEx Friday, direktor razvoja njegove tvrtke ima prezentaciju novog inovativnog proizvoda kojim su poharali svjetsko tržište. Na Fridayu se obično okupi između 2.000 i 3.000 ljudi, ovisno o temama. Zadnjih nekoliko godina Fridayi se održavaju u novom društvenom centru na Sveticama. Prije toga su se u nedostatku adekvatnog prostora održavali u KD Vatroslava Lisinskog, ali sada je KD vraćen štovateljima glazbe. Marko se veseli Fridayu, ne samo zbog predavanja, nego i zbog vrhunskih vina i hrvatskih specijaliteta na domjenku koji slijedi, u probranom društvu kolega iz struke.
Političari smiju doći na Friday, ali na domjenak nisu pozvani. Ana i djeca idu s njim, Ana se voli družiti s Markovom ekipom, duhoviti su, pametni, obrazovani i nadasve skromni. Voli i taj kozmopolitski duh, jer je ekipa iz svih dijelova svijeta. Djeca idu na Kids Friday - paralelno s Fridayem za odrasle organiziraju se zabavne IT radionice i natjecanja za djecu predškolskog i školskog uzrasta. Cijela obitelj sjeda u svoj novi Rimac kabriolet, Marko pritišće prekidač i uz tiho brujanje elektromotora polako odlaze u proljetnu noć...
