KOLUMNA - VJERAN BUŠELIĆ

Zašto na faksu ne učimo prave stvari

Zašto na faksu ne učimo prave stvari
Dražen Tomić

Kad god razgovaram o tome prestravljen sam činjenicom kako vrlo malo ljudi razumje zašto je to tako, a još manje onih direktno uključenih i/ili odgovornih shvaća i što im je činiti. Ili su premladi (studenti) ili prestari (profesori) ili su administracija/uprava/ministarstvo pa ih nije ni briga.

Sve je relativno

A stvari su, kao i uvijek, jednostavne. Ili bi trebale biti, navodno kaže slavni pokojnik, pa ga na sreću ne možemo provjeriti. Jer da je izrekao samo djelić onoga što mu atributiraju, umjesto doprinosa teoriji relativnosti u najboljem bi slučaju dao tek minoran doprinos općoj teoriji kaosa.

Svatko treba raditi svoj posao

Pa i institucije, naravno. Samo one, you knooow koje, tek kad svi zakažu. Što je manje-više nastupilo još prije desetak godina. Pa jadne institucije sad imaju previše posla, a u školi nisu naučili što ja drilam svoje studente - upravljati vremenom. Naravno da nisu,jer to je trick lesson. Vremenom se ne upravlja, upravlja se prioritetima, vrijeme nemilo teče: tic-tac, tic-tac, .... to je shvatio i priglupi kapetan Kuka.

Zna li svatko što mu je posao

Naravno, i sve bi bilo u najboljem redu da mu se nisu pridružili prijatelji Netko, Bilotko i Nitko. I Svatko je pomislio da će ga Netko već obaviti. Bilotko je to mogao učiniti, a Nitko nije htio. Netko se zbog toga naljutio jer je to bio posao za Svakoga. Koji je opet mislio da bi ga Bilotko mogao obaviti, no Nitko nije shvatio da ga Netko ne želi obaviti. Na kraju je Svatko krivio Nekoga jer Nitko nije učinio ono što je mogao napraviti Bilotko.

Ma kako su samo uspjeli točno zapamtiti ovu pričicu, ja sam se debelo oznojio samo dok sam se je prisjetio.

Krenimo redom

Krenimo kao i uvijek od najmanje bitnog. Ministarstva i obrazovnih Institucija. Njih i ne treba spašavati, ionako im nema spasa ukoliko ne mogu razumjeti dvije stvari - stvarni svijet oko sebe (što je za njih i praktično nemoguće, jer je to problem paralelnih svemira, a Alberto im više nije živ) i svoju ulogu, što je objektivno još teži zadatak. Pa svi za sebe mislimo da smo pametni, nezamjenjivi i jako važni, a kad se to još napiše na nekom vanjskom obilježju i čvrsto prikuca na zid, možemo se samo slikati. I oni s pločom i mi s njima. No, oni su stvarno najmanje važni.

Njihova je jedina zadaća da omoguće profesorima da u toplom i opremljenom, za korektnu plaću, podučavaju djecu životu koji je pred njima. Ne onom iz prošlih vremena, kaj su jeli naši stari i slične marketinške speljancije. Taj film više ne igra, ta se vremena više neće vratiti, morate shvatiti i današnjicu. I granice svoje uloge. I ništa više, vi ste obični enableri. A to može svaki malo bolji manager kojem su dani ciljevi, alati i okruženje u kojem djeluje. Enough said. I previše.

Profesori, profesori ... vi ste mi uvijek nekako bili zlatna sredina

Lost in space. Part II and beyond. Uz časne iznimke. Jedno šteta što nisu na časničkim mjestima L. Uglavnom rade kako su naučili. A na diplomi paučina. Tad je svijet bio bitno jednostavniji, sporiji, nije bilo interneta, važno je bilo kako zapamtiti što više činjenica, a na takmičenja su išli oni koji su dobro pamtili datume i sekretare SKOJa. Aloo, www.google.com . Over & Out. Bye!

Današnji đaci i prije nego što im postavite pitanje imaju odgovore. „Da jedan, stotine!“, citat iz epizode Mujo na autoputu. Svi smo mi Mujo (i sam sam profesor/predavač) ako ne razumijemo da je danas naša ključna zadaća naučiti ih da razlikuju prave od lažnjaka. I koja je šteta ukoliko krenu lažnim odgovorima u život.

Nije to tako teško, samo im objasnite kroz Google (današnji svijet), to ionako razumiju bolje od vas. U pravilu su najistaknutiji plaćeni odgovori, a oni prvi u nizu plod su SEO stručnjaka. Yet, među njima se kriju i oni pravi. Podučite ih kako razmišljati, o čemu se zapravo radi. Što je istina i kako ju spoznati. Kome vjerovati. Profesoru i/ili Googleu. Ili sebi. Učite ih da budu samostalni.

Nije jednostavno, znam, ali upravo zbog toga svatko od nas mora dati makar svoju malu kap. A ne pišati u vjetar punim mlazom. I čuditi se što se popišan budi.

Studenti

O vama sam već pisao, vi morate uzeti svoju sudbinu u svoje ruke. Uključiti mozak, učiti o svijetu koji vas okružuje, istraživati, isprobavati sebe, interese i mogućnosti. Sve dok ste još studenti, jer jedino sad imate vremena na osobni izbor i bjanko oprosnicu - „joj oprostite, pogriješio sam, nisam znao, ja sam student. Učim.“. „Uči sine, i griješi slobodno“, reći će vam svaka današnja majka. I otac. I budući poslodavac. Ako razumije o čemu pišem.

Imate mogućnosti više nego itko od nas prije, internet je nevjerojatan izvor znanja i mogućnosti, ne bojte se, okušavajte se. A ako ste TVZ-ovci, a dobar vas dio ovo čita jer se pročulo da i nisam tako loš kako izgledam na prvu, uključite se na natjecanje.tvz.hr. Ne radi se o natjecanju. Radi se o vama.

Ne o profesorima, a pogotovo ne o ustanovama i/ili ministarstvima. Oni su samo epizoda u vašem životu. Oni su odabrali svoj žanr. A vi, vi birate ili još bolje stvarate, svoju budućnost. Ili budućnosti, da budem do kraja jasan. Toliko ćete različitih stvari raditi u životu, da vam je svako iskustvo važno.