Prema Andriji Plenkoviću, Hrvatska je na putu da postane jedna od prvih zemalja svijeta koja će regulirati boravak digitalnih nomada. Što su zapravo digitalni nomadi i što uopće znači „regulirati“?
Što su digitalni nomadi?
Prema definiciji, digitalni nomadi su ljudi koji iskorištavaju moderne komunikacijske tehnologije kako bi svoje usluge pružali s bilo koje lokacije u svijetu. Sve što im treba je pouzdana veza na internet. Nekako se nameće ideja da se radi o informatičarima - programerima, system administratorima i slično. Radi se o puno širem spektru zanimanja, a COVID 19 kriza nam je lijepo pokazala da se puno toga može napraviti od kuće. Pa ako se može od kuće, zašto bi bilo bitno gdje je ona? U skupinu digitalnih nomada ubrajaju se i dizajneri, on-line influenceri, pisci, prevoditelji, pa čak i računovođe ako su svoj business preselili on-line. Samo je mašta granica. Jeste li se ikad zapitali kako bi bilo raditi iz kuće na plaži nekog otoka na Havajima, Tahitiju, obali norveških fjordova ili iz idilične brvnare u Alpama? Ili možda sa nekog hrvatskog otoka kao što to upravo činim ja pišući ovaj tekst? Zvuči super. Koliko to zapravo košta? Život u unajmljenom lijepom samačkom apartmanu na top destinacijama koštat će vas oko $4.000 mjesečno (stanovanje, hrana, turistički obilasci, društveni život, putni troškovi...). To znači da vam prihodi nakon plaćanja svih poreza, doprinosa i osiguranja moraju biti barem $50.000 godišnje. Naravno, željeli bi ipak nešto i uštedjeti, jer što ako se razbolite, ostanete bez posla ili nešto krene krivo? Zato bi prihodi jednog digitalnog nomada koji želi lijepo živjeti trebali ipak biti nešto veći. U svakom slučaju, bez $100.000 bruto prihoda godišnje, digitalni nomad morat će štedjeti. Morat će imati cimera, neće unajmljivati atraktivne nekretnine niti trošiti na skupe izlaske. Da, može se i tako. Za $1.387, hostel u Reykjaviku će vam ponuditi dvokrevetnu kapsulu (da, dobro ste pročitali - kapsulu), coworking prostor i vezu na Internet. Hostel na jadranskoj obali u Crnoj Gori za cca $500 čini se ipak boljim izborom, no tamo nema mjesta. Bar ne po toj cijeni.
Što znači „regulirati“?
Kod digitalnih nomada je sporno pitanje plaćanja poreza. U kojoj zemlji porez treba plaćati netko tko stalno putuje? Zadrži li se dulje od 6 mjeseci, tada će porez plaćati tamo, no što ako to nije slučaj? Postoji li kod digitalnih nomada tendencija utaje poreza? Što je naš predsjednik Vlade mislio poda reguliranje digitalnih nomada? Plaćanje poreza, vize, nešto treće ili sve to? U svakom slučaju, osoba koja može birati, neće otići u zemlju u kojoj će je prisiliti na plaćanje poreza. Dakle, od digitalnih se nomada državni budžet neće okoristiti. Bar ne direktno. Ipak, ako postanemo popularna destinacija za ovu vrstu turizma (ne znam je li to sretan odabir riječi), činjenica je da će nam nomadi ipak povremeno kupovati hranu i piće i plaćati PDV. Plaćat će i smještaj.
Trebaju li nam digitalni nomadi?
Koliko će Hrvatska od digitalnih nomada imati koristi, prvenstveno ovisi nama samima. Ponudimo li im kapsule u hostelima, prljave plahte i sve ono što se povezuje s jeftinim turizmom, takve ćemo nomade i dobiti. Želimo li se razviti u ozbiljnu destinaciju na kojoj će svaki uspješni digitalni nomad poželjeti živjeti, morat ćemo pružiti puno više. Pored poticajne porezne politike, morat ćemo prilagoditi smještajne kapacitete ljudima koji nisu došli odmarati nego raditi. Radni stolovi, aparati s kavom i pićima, ugodna radna atmosfera, bazeni i sportski tereni, pa čak i partneri za sportove; sve to mora biti dio ponude kojom će se privući platežno sposoban nomad. Takav je digitalni nomad i odličan stručnjak. Iskusan je u radu sa međunarodnim klijentima i društvu će doprinositi u svim pogledima. Uz pravu ponudu u Hrvatsku možemo privući vrhunske kadrove. Hoće li oni nastaniti zapuštena područja Like i Slavonije? Neće.
