Sve većem broju ljudi teško je vratiti se s odmora. Prilikom suočavanja s povratkom osjete psiho-fizičke tegobe. Upoznala sam mladića koji nekoliko dana prije povratka počne osjećati gušenje i pritisak u grudima, djevojku koja na trajektu Vis-Split plače i povraća, osobe kojima se dan-dva prije povratka vrati nesanica, glavobolja, dijareja, mučnina, nekontrolirano lupanje srca, povišeni krvni tlak, ginekološki problemi, razni upalni procesi, osjećaj panike, bezvoljnosti, tjeskobe. Ponekad je povratak toliko nepodnošljiv da osoba potraži stručnu pomoć, a sve više ljudi po povratku s godišnjeg otvara bolovanje.
Kada se osobe susretnu sa psihofizičkim problemima pri suočavanju s činjenicom da se uskoro vraćaju stvarnom životu, ili kako kažu „na posao“ često čujem: “Ne znam što mi je, proći će.“, pa pomislim : „Hoće, ako se ponovo, kao magarac, navikneš na batine“.
Godišnji odmor najbliži je idealnoj slici života. Živimo gdje i kako želimo. S osobom s kojom želimo, u vremenskim prilikama (godišnjem dobu) koje želimo. Ustajemo kada to odgovara prirodnom satu organizma, bavimo se aktivnostima koje volimo, trošimo više novaca no inače, priuštit ćemo si događaje i stvari koje si tijekom godine uskraćujemo, bit ćemo široke ruke s vremenom jer nam se čini da ga imamo pregršt, kuhamo i jedemo drugačije, osluškujemo se više, vodimo računa o sebi i svojim potrebama, bezbrižniji smo.
Za vrijeme godišnjeg odmora i naš partner je drugačiji i naša djeca i roditelji i prijatelji i kućni ljubimci. Svi se češće smijemo, bolje spavamo, kvalitetnije hranimo, dublje dišemo. Najbliže moguće željenom idealnom.
Uglavnom smo pomireni s činjenicom da „idealno“ živimo za vrijeme odmora nakon čega se vraćamo bremenitoj stvarnosti. Onoj u kojoj imamo svoje mjesto, svoje odgovornosti, obaveze, nerijetko krutu životnu strukturu tempiranu u minutu, posao, okolinu koja nam možda i nije previše draga, 1000 stvari „za odraditi“ da bi ono što smo do sada sagradili (obitelj, karijera, prijateljstva) uopće opstalo, iliti omjer 10: 1 u korist moram vs želim. Međutim, ako je ta stvarnost toliko strašna i nepodnošljiva da, kao osobe s početka priče, pri povratku osjećate psiho-fizičke tegobe, jeste li se zapitali o čemu vas vaše tijelo moli da razmislite?
Možda o tome:
- Da li ste se dovoljno dobro odmorili i da li je odmor izgledao onako kako želite i trajao onoliko koliko trebate?
ili
- Što je to drugačije za vrijeme godišnjeg i možete li išta od toga prenijeti u preostalih tristo i nešto dana u godini?
Možda je odmor pravo vrijeme za pronalaženje odgovora na pitanje: „Kako to moj život izgleda i što želim u njemu promijeniti?“
Kako sve češće ne možemo od Poslodavca dobiti 3 ili 4 tjedna godišnjeg u komadu, tješi nas se rečenicom: „Važna je kvaliteta a ne kvantiteta“. Ako mene pitate čista propaganda u korist Poslodavca. Važno je kako ćemo povesti odmor, ali i koliko ćemo biti na njemu. To je kao s ranama, važna je njega, ali jedino što će u potpunosti zaliječiti ranu i učiniti ožiljak bojom kože jest vrijeme. Ono što naše mentalno zdravlje dovodi do potpunog oporavka također je vrijeme. Leteći kratki odmori od 3-7 dana samo su smanjivanje požara do tinjanja. U ostalom u Hrvatskoj ima dovoljno praznika da leteće kratke odmore koristite bez trošenja godišnjeg.
Za sve one kojima Poslodavac komplicira život... Zakonodavac je propisao da najkraće trajanje godišnjeg odmora (čl 55. Zakona o radu) ne može biti kraće od 4 tjedna, a prema odredbi čl. 62., st. 1. ZR-a, godišnji se odmor može koristi jednokratno (sva četiri tjedna odjednom J).
Ima nešto ljekovito u korištenju odmora minimalno tri tjedna u komadu. Predlažem svakome tko nije probao da pokuša.
Da ne bismo morali pogledati i prepoznati nezadovoljstva u drugim dimenzijama života za težak povratak često krivimo posao. Odgovornosti i pritisak koje donosi, količinu vremena koju oduzima, pravila koja nameće, smjenski rad, rano ustajanje, svakodnevno putovanje kroz gužvu...kažu ljudi žrvanj. Istina, ali nije li žrvanj i svakodnevno: odlaziti u nabavku, brinuti o starim roditeljima i/ili djeci, plaćati račune, kuhati, prati, spremati, „odrađivati“ društvene obaveze, rođendane, godišnjice, krštenja, krizme, vjenčanja, sprovode...i još 1000 stvari koje si nakopamo na glavu i nevoljko obavljamo znajući da bi radije radili nešto drugo i bili negdje drugdje...ali „reda mora biti“?
Mora li toga reda doista biti toliko? Možete li skratiti popis „moram“ i produžiti popis „želim“, i što kažete na uvođenje kategorija „ne moram“ i „ne želim“ kako bi vam sljedeće godine, nakon odmora, bilo lakše vratiti se?
