Hrvatska država nikada nije bila u težoj situaciji nego što je trenutačno. Kriza izazvana korona virusom je globalna, Europska gospodarstva su vrlo teško pogođena a ni Hrvatska nije izuzetak. Kriza ne ugrožava samo turizam, ugostitelje i male poduzetnike koji su morali zatvoriti svoje poslove, nego i kompletan državni proračun koji ovakvu situaciju može izdržati svega nekoliko mjeseci. Neki sindikalni genijalci u javnosti postavljaju pitanje kakvi su to poduzetnici koji u svom poslovanju nemaju rezervu za poslovanje bez prihoda šest mjeseci ili godinu dana, pa dolaze kmečati državi da im pomogne.
Ono što je brutalna istina je da država bez poduzetnika koji pune proračun ne može izdržati u ovakvim uvjetima dulje od dva do tri mjeseca bez dodatnog velikog zaduživanja koje sada nije baš jednostavno dostupno, te da ako se gospodarstvo ne pokrene slijedi veći ii manji raspad sustava. Kriza na budžet i gospodarstvo utječe na tri glavna načina.
Prvi je ono što je vidljivo kroz trošak minimalne plaće od 4.000 kuna koju trenutačno prima 550.000 zaposlenika privatnog sektora, dakle ukupno 2,2 milijarde kuna mjesečno.
Drugi bitan aspekt je smanjenje tekućih prihoda proračuna. Manji dio tog smanjenja se odnosi na otpis poreza i doprinosa, a veći na pad prihoda od PDV-a zbog smanjenja osobne potrošnje u ovom periodu, plus pad prihoda od PDV-a vezanog za turističku potrošnju. Smanjenje mjesečnih prihoda proračuna je okvirno 3-4 milijarde kuna. Dakle, minimalac kao dodatni rashod i smanjenje prihodovne strane proračuna u tri mjeseca će prouzročiti „rupu“ veliku 15 do 20 milijardi kuna. Dio toga se može pokriti iz rezervi likvidnosti, dio se može pokriti zaduživanjem kod hrvatskih banaka, a nakon toga sve su opcije otvorene i ovise o svjetskim financijskim tržištima.
Treći problem je lanac neplaćanja koji je pokrenut u krizi, tvrtke su prestale plaćati svoje obveze i čuvaju ono malo sredstava što imaju za preživljavanje. Zbog toga je izuzetno bitno ubrizgavanje dodatnog novca u gospodarstvo, ali naravno ne kroz povećanje plaća u javnom sektoru, nego kroz projekte, jeftine kredita za likvidnost i uplate privatnom sektoru.
U konačnici, Hrvatskoj je bitno da se gospodarstvo čim prije pokrene, jer svaki tjedan stajanja donosi veću rupu u proračunu, veću nelikvidnost preostalog aktivnog gospodarstva i vodi proračun korak bliže bankrotu - to bi značilo da neće biti para da se isplate plaće i mirovine. Mjere relaksacije koje su predložene možda nisu savršeno usklađene, ima puno nejasnoća i puno segmenata gospodarstva koji su nezadovoljni, ali situacija je takva da će propasti neki ili će propasti sve.
Kada bismo, bez imao zluradosti, parafrazirali pitanje genijalnog sindikaliste s početka teksta, ono bi glasilo: Kakva je to država koja posluje 30 godina i koja nema rezerve da može bez prihoda preživjeti godinu dana i odmah bi zaposlenicima rezala plaće i otpuštala? Takva kakvu imamo, koja ovisi o svojim poduzetnicima i privatnom sektoru i novcima kojima oni pune proračun. Kriza je pokazala koliko su državne financije krhke u trenutku kada gospodarstvo stane i uplate poreza presuše.
Ono što je cilj Udruge Glas Poduzetnika je da tijekom i nakon krize minimizira broj žrtava, a ono što očekujemo je solidarnost svih uključenih, dakle ne samo malih i srednjih poduzetnika, nego i javnog sektora i banaka i financijskih institucija, jer ako mi propadnemo, onda su svi propali.
