Mnogi ne znaju da u hrvatskom obrazovnom sustavu postoje dvije vrste ustanova - fakulteti i visoke škole. Obje vrste ustanova, prema svojim nastavnim programima, imaju dodiplomske i diplomske studije, te se u obje vrste ustanova ističe ista, viša odnosno visoka, stručna sprema. Ono što je bitna razlika, je da su fakulteti znanstvene obrazovne institucije, a visoke škole su stručne obrazovne institucije.
Konkretno, titula koju će student steći ako završi dodiplomski studij na primjerice Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) u Zagrebu je sveučilišni prvostupnik (baccalaureus) inženjer računarstva, a ako završi diplomski studij dobiva titulu magistar inženjer računarstva. S druge strane, student koji završi dodiplomski studij na Visokoj školi za računarstvo (VŠR) u Zagrebu biti će stručni prvostupnik inženjer računarstva, a student koji završi diplomski studij dobiti će titulu stručni specijalist inženjer računarstva.
Naravno, nije razlika samo u tituli, primarna razlika je u nastavnom programu. Fakulteti kao znanstvene institucije u svojim programima imaju puno više znanstvenih predmeta, dok su stručne škole više orijentirane stručnim predmetima, te imaju više izbornih predmeta kroz koje se student već tijekom studija usmjerava prema željenom području unutar smjera koji je odabrao.
Bitna razlika je i u strukturi predavača. Na fakultetima i dalje većinu nastave drže redovni profesori, koji su (naravno) doktori znanosti, docenti i profesori, ugledni znanstvenici, regrutirani iz ponajboljih kadrova koji su diplomirali, ostali na fakultetu kao znanstveni novaci i koji su posvetili znanosti i obrazovanju cijelu svoju karijeru. S druge strane, na visokom školama je vrlo ograničen broj redovnih profesora, a većinu predmeta drže vanjski predavači, stručnjaci sa znatnim praktičnim iskustvom u području koje predaju. Ukratko, predavači na fakultetima su bolji teoretičari, a predavači na visokom školama imaju više praktičnog iskustva.
Fakulteti su kao javne institucije za redovne studente još uvijek besplatni. Konkurencija za upis na pojedine fakultete u tom području je vrlo žestoka i samo kandidati s vrlo visokim uspjehom u srednjoj školi se mogu upisati na fakultet. Jedan dio onih koji se nisu upisali ide na visoke škole, koje su uglavnom privatne, gdje se treba plaćati školarina. Vrlo često se može čuti mišljenje da fakulteti imaju bolji „materijal“ nego visoke škole, mišljenje koje s vremenom sve više nestaje.
Rezultat svih tih utjecaja je da FER, koji je dugo godina bio praktično neprikosnoven u obrazovanju kvalitetnih visoko obrazovanih računalnih kadrova, sada ima vrlo žestoku konkurenciju. Studenti koji završavaju programe na visokim školama i koji zasigurno nisu tako dobri u matematici ili fizici, imaju na kraju školovanja puno više temeljnog praktičnog iskustva u području koje su odabrali.
Sjećam se da ja kad sam prije dvadesetak godina završio FER nisam znao ništa praktično i primjenjivo, završio sam radiokomunikacije, a zaposlio se u velikoj banci kao informatičar. Ono što je bila moja prednost kao tipičnog „ferovca“ je da sam se u novom okruženju i novim zadacima vrlo brzo uspio snaći, što je posljedica upravo načina obrazovanja kroz koji sam prošao.
Pričao sam o toj temi s dvojicom svojih bivših profesora s FER-a, vrlo uglednih u našoj struci, svaki od njih je odradio i dekanski mandat. Mišljenje obojice je praktično isto - FER treba ostati institucija s istom razinom znanstvenosti u programu, stvarati stručnjake čija će titula biti znanstvena, te ih usmjeravati prema analitičkom i znanstvenom razmišljanju. Na visoke škole se ne smije gledati kao na konkurenciju, već kao na komplementarne obrazovne institucije koje će stvarati kvalitetne stručnjake drugačijih profila. Sličan stav ima i dekan VŠR, te je suradnja dvije institucije i formalizirana te će zajedno „promicati inicijative u području obrazovanja inženjera računarstva koje su od interesa za obje institucije“
U zadnjih nekoliko godina je sve više slučajeva da roditelji i djeca, budući studenti, vrlo pomno prije prijave ili upisa na fakultet ili visoku školu, proučavaju program i odabiru program koji je u skladu s profesionalnim interesima studenta. Za pet ili deset godina, može se očekivati da će se fakulteti i visoke škole boriti da privuku najbolje studente još tijekom viših razreda srednje škole, kao što se često može vidjeti u američkim filmovima.
