Nekada davno, do početka onog nesretnog rata, puno hrvatskih tvrtki je radilo u Alžiru, prvenstveno građevinskih poput Hidroelektre - alžirski vodovodi, ceste, brane su djelo hrvatskih inženjera i građevinara... Kako kažu, Afrika će biti nova Azija, pa je vrijeme da se krene u osvajanje novih izvoznih IT tržišta!
Ovaj tekst je prvenstveno turističko-putopisna reportaža i kolekcija zanimljivih crtica iz Alžira namijenjenih za razbibrigu. Najvažnija veza između teksta i ICT tehnologija je to što sam se u Alžiru našao na projektu iz tog područja. Nema nikakvih pametnih mišljenja ili komentara aktualnih zbivanja u društvu i industriji ako ste ih možda očekivali...
Vjerovali ili ne, prva asocijacija na Hrvatsku u Alžiru je i dalje - Davor Šuker! U tjedan dana je svakome, ali apsolutno svakome s kim smo razgovarali, kad su čuli da smo iz Hrvatske, prva riječ bila Šuker. Naravno, razgovarali smo samo s muškarcima, jer u konzervativnom okruženju poput Alžira nemamo što razgovarati sa ženama. Kolega je u jednom razgovoru spomenuo i Tita, na što ga je sugovornik upitao da li je i on bio neki nogometaš...
U Alžiru je omiljeni garđevinski materijal i ukras bodljikava žica. Iz nekog razloga se na tri metra visokim ogradama uz cestu nalaze dodatno dva reda, a ponekad i tri reda bodljikave žice. Izgleda da Alžirci ne shvaćaju da ako je netko dignuo tri metra visok zid da je to zbog toga što ne želi da ga drugi preskaču, pa još na to mora dodati bodljikavu žicu da bi bilo jasnije.
Hotel u kojem smo smješteni je pored luke, u dijelu grada koji je građen za vrijeme francuske kolonizacije i koji izgleda kao da smo na francuskoj rivijeri prije otprilike sto godina. Hotel se uklapa u okruženje - klima, televizor, frižider i WiFi-a su jedini znakovi da smo u 21. stoljeću. Dizalo u hotelu je drveno u kućištu od kovanog željeza. U Zagrebu se takvo dizalo može vidjeti u Arheološkom muzeju. U hotelskom restoranu su u rupe koje zijevaju u rasušenim drvenim prozorima ugurane novine, pa je sve skupa napola pofarbano. Doručak je takav da bi ga se svaka kasarna nekadašnje JNA koja drži do sebe posramila. U dućanu smo kupili nešto jogurta, cornflakesa i voća, pa to nosimo na doručak da ga malo pojačamo. Na doručak idemo u trenirkama, uklapamo se u lokalnu modu, konobar nam se obraća na arapskom, mi samo klimamo glavama.
Hrana je općenito priča za sebe. Naravno, ne pijemo vodu iz pipe i ne jedemo na mjestima koja nisu provjerena. Jedan dan smo u firmi u kojoj radimo bili u kantini na ručku. O hrani neću ni pričati, nije to zaslužila, uglavnom smo gledali mačke koje su šetale oko stolova. Nakon tog iskustva, opredijelili smo se za ručak baziran na keksima, bananama i narančama, sigurno je sigurno. Večerati se može u vrlo pristojnim restoranima s francuskom, indijskom ili libanonskom kuhinjom za desetak Eura po osobi. Ponegdje se može naći i pivo.
Inače Alžir je danas vrlo zatvoreno društvo, vrlo negostoljubivo prema stranim ulaganjima. Investitori ne smiju isplaćivati dobit van Alžira, a i uvoz opreme je vrlo složen. U glavnom gradu, koji ima pet milijuna stanovnika, do sada smo vidjeli jedan (1) semafor, osim glavnih avenija ulice su uske, strme i pune rupa, ali sve začudo funkcionira. Vozi se po nekim uzajamno usuglašenim pravilima i nitko ne uzbuđuje. U vožnji taksijem od hotela do posla vidimo najmanje sto vozačkih poteza oko nas zbog kojih bi nekoga u Zagrebu proglasio idiotom i kretenom, ali oko toga nitko ne pravi frku i ne paničari. Uz standardne komande poput volana, kočnice i gasa, vozači intenzivno koriste još dvije - trubu da upozore druge na svoj dolazak iz nemogućih smjerova i kuteva, te mahanje rukama kroz prozor kako bi usmjerili one koji dolaze iz nemogućih smjerova i kuteva. Većina automobila je okrhnuta i ulubljena sa svih strana, a na cesti ima dosta starih Renaulta 4 i pokoja stara Zastava. Najviše se čudimo kada vidimo poneki Porsche ili sličnu skupu mrcinu kako vlasniku nije žao tako lijepo auto voziti u ovom kaosu.
Da biste kao strani državljanin aktivirali SIM karticu i mobilnu liniju, morate imati odobrenje od policije u obliku pečata na kopiji putovnice. Svaka prepaid kartica se kod aktivacije registrira na vlasnika, potpisuje se ugovor i ako podaci s ugovora s prodajnog mjesta u roku 30 dana ne budu uneseni u sustav operatera, smatra se da ugovor nije odobren i linija se gasi. Prilično restriktivno, zar ne?
Imamo stalnog taksista koji vozi isključivo za IT tvrtku za koju radimo kao podugovarači. Vozi nas s aerodroma, iz hotela na posao, s posla na večeru pa natrag u hotel, u dućan, svugdje gdje treba. Također funkcionira kao mjenjačnica, turistički vodič i katica za sve. Nevjerojatno zabavan lik, uvijek u sakou i s Ray Ban naočalama, kažu kolege koji su duže na projektu da je ljubimac ljepšeg spola. Po gradu ima dosta gužve i vozikanja, pa dosta pričamo s njim, uglavnom na francuskom. Naravno, mi francuski ne govorimo, osim pokoju riječ, kao što i on govori par riječi engleskog. Uglavnom mašemo rukama, komentiramo sinoćnje utakmice i govorimo „Messi bon!“ i slične budalaštine.
Vrijeme je uglavnom lijepo, ima dosta vjetra, 15-20 stupnjeva u ovo doba godine, kad pada kiša je i prohladno. Zbog blizine mora kažu da ni ljeti nije prevruće, uglavnom oko 30. Vidjet ćemo za koji mjesec...Pozdrav iz Alžira!
