KOLUMNA - RATKO MUTAVDŽIĆ

Ponekad i "ne" vrijedi više od "možda"

Ponekad i "ne" vrijedi više od "možda"
Dražen Tomić

Možda je ovo gore pojednostavljeno gledanje na potrebu da se donose odluke, pa premda one i ne bile onakve kakve očekujemo. Ali idemo vidjeti može li se društvo natjerati u zonu donošenja odluka. Ili što bi rekao naš bivši nogometni izbornik, legendarni Slaven Bilić:  "Moraš jednom i pucat, nemoš samo dodavat!".

Uobičajeno pišem o informatičkim događanjima i tvrtkama ili ulozi istih u državi, a danas nekako imam inspiraciju pisati o uobičajenoj potrebi da se donose odluke. Jeste li primijetili kako nas sustavno uče da ne donosimo odluke? Posebno potaknut recentnim događanjima u osobnoj komunikaciji s raznim birokratima (u raznim tipovima organizacija) počeo sam razmišljati o genezi takvog ponašanja. Gdje zapravo griješimo? Gdje nas, kao klince, uče da izbjegavamo obaveze i kreiramo sivu zonu neizrazite logike koja se, naravno, uvijek pogrešno tumači?

Jasno je da smo za sve krivi MI. U većini slučajeva jednostavno prenosimo već naučeno ponašanje na nove naraštaje. Neizrečeno im objašnjavamo kako pronalaziti "sivu" zonu - djeca nas gledaju u našem ponašanju i uče hvatati krivine još od ranog djetinjstva. Čudite se kako se granica "laganja i muljanja" u školi konstantno pomiče prema početku školovanja? Čudite se kako djeca jednostavno zaobilaze postavljena pravila i obaveze već u prvom razredu osnovne škole? Jeste li uvidjeli kako samo pametno šute kada razumiju da im bilo koji odgovor ne ide u korist? Vrlo rano razumiju da postoji svijet u kojem nije potrebno priznati istinu ili zauzeti stav, bolje je sačekati da prođe vrijeme i da se ... problem izgubi.

Možemo li tehnologijom ispraviti to ponašanje? Možemo li natjerati pojedinca na donošenje odluke na vrijeme? Rekao bih - pod određenim uvjetima možemo. Nije sve u tehnologiji naravno, jasno je da će većina dugoročnih promjena ipak morati doći od rada s društvom - od rada s pojedincima. No zanimljivo, kada smo prisiljeni na to, vrlo lako donosimo odluke. Kao kad pišemo ispit na fakultetu i moramo na kraju predati ispit jer vrijeme pisanja ističe.

Ovisno o tipu ispita, ili ćemo nasumično zaokružiti ispravne odgovore ili ako je drugačiji model - jednostavno ostaviti neka pitanja neodgovorena. Ali, čak i neodgovoreni odgovor nosi određeni bod - odnosno, ne donosi niti jedan pozitivan bod. U poslovanju, znate što znači ne donositi odluke. I previše je primjera odgođenog donošenja odluke koje, u privatnom sektoru znače stečaj a u državnom odgođeno restrukturiranje novcem poreznih obveznika, ali nema veze, sve je to naše, pa se takve odgode mogu razumjeti (ne znam da li sam cinizam izrazio dovoljno agresivno ovdje, ali neka tako ostane).

Tehnologija je zapravo vrlo agresivna pojava, poput zastavice u šahu. Kada je pala, pala je i nema povratka nazad, izgubili ste partiju. Tehnološki, postaviti zastavicu jednostavno je poput uvođenja metrike i primjene iste. Predmet se mora odraditi za 30 dana. Potom, pada zastavica i stvari se postavljaju u crveno polje. Na elektroničku poštu mora se odgovoriti za 15 radnih dana. Ako nije, šalje se kontrolno upozorenje, upoznaje nadređeni itd. Nije to stvar želje za kažnjavanjem, nego stvar želje za učinkovitosti. Želja je, zapravo, za ponovnim uvođenjem famoznih normiraca koji su tlačili radničku klasu procjenjujući koliko čega se može napraviti za koliko vremena. Ovog puta, trebali bi tlačiti birokraciju.

Uvođenje normiraca nužno traži i promjenu u procesima, koji se nužno počinje odvijati brže. Kada nešto radite brže, jasno je da češće dolazite u poziciju da radite pogreške. A kada radite pogreške, većina ljudi ima osjećaj da nekoga mora penalizirati za pojavu greške kako bi, eto, sljedeći put sve bilo 100% točno i bez otpada.

No, mislim da to ne bi trebalo bi tako.

Opće je poznato da se zalažem za institucionaliziranje prava na pogrešku. I to ponajprije u državnoj upravi, gdje je strah od pogreške (čitaj: gubitka radnog mjesta, promjene koeficijenata, promjene dohotka itd.) toliko velika da je najjednostavnije - održati nekakvo međustanje. Međustanja koja mogu potrajati po par desetaka godina (recimo u pravosuđu) ili onako češće, po nekoliko mjeseci ili godina.

Međustanja su zapravo problem za sve što nam se događa - nema smisla sada navoditi pojedine primjere, nego valja uprijeti u smanjivanje međustanja, s tendencijom da iste iskorijenimo. Nekako imam osjećaj da to možemo bolje napraviti tehnologijom, kako sam već naveo, nego pokušajem utjecaja na svijest građana i organizacija upirući u bolje sutra, zeleniji okoliš ili globalno zatopljivanje.

Pravo na pogrešku (dakle, nisam napisao "pravo na konstantno pogrešno savladavanje procesa") jedan je od elemenata zahvaljujući kojem sve radne sredine mogu početi samostalno odlučivati. Donositi procjene u najboljem interesu procesa i sudionika. Uvesti mehanizam Nash-ove ravnoteže (Nash Equilibrium) kod koje radite najbolje za sebe ali i najbolje moguće za druge u tom trenutku. Mehanizam koji omogućuje "da" ili "ne" daleko  prije nego "možda". Možda bi "možda" trebalo zabraniti :).

Podsjeća li vas ovo na našu trenutnu političku scenu? Trenutno smo nigdje - "inteligencija" ne glasuje jer ne želi više glasati niti "za" niti "protiv" i potpuno pogrešno smatra da neglasanje zapravo znači izraz nekakvog negodovanja ili izraz protivljenja. Koriste se čak i izrazi poput - slanja poruke. Vjerujte, nikakva se poruka ne šalje, nego o vašem "da"ili "ne" odlučuju sasvim drugi ljudi, jer ste vi odabrali "možda". A to je, kako sam već naveo, najbolji način da se ništa ne dogodi i da se rješavanje problema odgodi za neka druga vremena. A do tada - tko živ, tko mrtav, bitno je da stanje nije promijenjeno.

Dakle, inteligencijo, jeste li prihvatili da je "možda" najbolji odgovor? Nije valjda?

 

*O autoru: Ratko Mutavdžić osnivač je i arhitekt rješenja u tvrtki PROJEKTURA, savjetodavnoj tvrtki koja istražuje nove i tehnologije u nastajanju te ih uvodi u različite organizacije. Možete ga pronaći na adresi www.projektura.org ili na elektroničkoj pošti ratko.mutavdzic@projektura.org.