Još davnih dana, prije nego što smo bili toliko blizu ulaska u Europsku uniju ali je već započela zapadnoevropska penetracija „poželjnijih“ slika vrijednosti naletjela sam na jednu reklamu ... ili možda ona na mene.
Naočit muškarac u tridesetima nakon napornog vježbanja i tuširanja u teretani, koristi, da nikome ne radim reklamu, dezodorans u spreju sa aktivnim trajanjem (što got to značilo) od 24 sata. Oblači na sebe poslovno odijelo, uzima svoju aktovku i vraća se natrag na posao jer, kako on to ponosno kaže: „Sedam do petnaest više ne postoji“.
Iz reklame sa da zaključiti da je naočit muškarac na poslu od ranog jutra, da je svoju pauzu koristio savjesno i odgovorno za fizičku aktivnost toliko potrebnu za održavanje zdravog organizma te da će nastaviti raditi do kasno u noć i da se ponosi time!
Ja sam ga doživjela kao napetog, do u sekunde organiziranog i programiranog poslovnog čovjeka koji u svojem rasporedu nema prostora za duboko udahnuti a kamo li za što drugo. Bilo mi ga je žao. Žalila sam i njegovu obitelj ako je ima, a onda sam zaključila da je vjerojatno niti nema, kao ni svi oni likovi iz američkih serija koji dolaze u ured sa coffe to go ujutro, izlaze iz ureda kada je već mrak i druže se u lokalnom pubu sa kolegama s posla koje su ionako gledali cca. 10 do 12 sati. Sutra ponavljaju isti ritual i tako do unedogled. Ako se išta i dešava dešava se na poslu, ako i padne kakva romansa, padne sa kolegom ili kolegicom na poslu, doručkuje se, ruča i večera na poslu, ako se i pokuša nešto novo, neka nova aktivnost, dogovara se i organizira sa ekipom s posla...
Sve češće iz usta mladih poslovnih žena i muškaraca čujem rečenice, bez ikakve sumnje izgovorene s ponosom, osjećajem veličine i važnosti: „Ja sam na poslu od jutra do mraka!“, „Toliko radim da nemam vremena za privatni život!“, „Sada uživam na poslu, o djeci i partneru ću razmišljati nakon trideset i pete.“
Počela sam upoznavati I sve više poslovnih ljudi 45-50 godina, koji su već jednom ili dva puta preživjele srčani udar. Imaju problema sa visokim tlakom i kolesterolom, ukratko zdravlje im je ugroženo. Čovjek bi očekivao da su povukli ručnu, smanjili poslovne obaveze, pobrinuli se za rehabilitaciju u nekim toplicama i kvalitetu života općenito...ali to bi bilo pokazivanje slabosti, izgurali bi ih mlađi i zdraviji pa su oni dodatno pojačali tempo preskočivši rehabilitaciju u potpunosti. Ne govorim ovdje o ljudima koji rade dva ili tri posla da bi osigurali osnovnu egzistenciju svojoj obitelji, to je druga priča, govorim o poslovnim ženama i muškarcima sa dobrom zaradom koji iskreno vjeruju da je poslovni uspjeh najvažnija stvar u životu.
Međutim tajna psihičkog zdravlja leži u uspjehu osobe u više životnih dimenzija. Profesionalni uspjeh samo je jedna i dugotrajno ne može opstati kao jedina dimenzija u kojoj se ostvarujete.
Recimo to ovako: Ako stavite kartu samo na jednu stvar u vašem životu što ćete učiniti kada ta stvar krene nizbrdo?
Za psihičko zdravlje mudro je ulagati u dimenzije života: profesionalnu, obiteljsku i dimenziju ispunjenosti na osobnoj razini. Život gotovo nikada, ali nikada nije kao na filmu i povremeno se u barem jednoj dimenziji nalazimo u deficitu. Ali zato postoje druge dvije :-) koje, ako smo bili mudri nismo zanemarili.
Često osobe koje nisu uspjele u partnerskom odnosu postaju izrazito uspješne na poslovnom planu i aktivne u obiteljskim događanjima. Povezuju se sa braćom, sestrama, roditeljima, pronalaze novi smisao u pripadnosti obitelji. Tu se „sakriju“ dok ne ojačaju i na zacijele te budu spremne ponovo graditi u dimenziji u kojoj su doživjele neuspjeh. Isto tako , ako npr. izgubite posao i još uvijek se dobro držite, možete to zahvaliti svojoj obitelji i dobrom partnerskom odnosu, prijateljima, interesima u slobodno vrijeme. Tu ste se sakrili, a nerijetko upravo interesi koje smo njegovali u naše slobodno vrijeme postanu druga poslovna prilika.
Kada ulažete samo u jedno - gubite sve. Kada ulažete u sve tri dimenzije - prilikom gubitka, pitanje je samo saniranja štete i kretanja dalje.
Zato ja navijam da „sedam do petnaest“ i dalje postoji, jer iza petnaest dolazi vrijeme za druge životne uloge.
-------------------------------------------------------
Ivana Šešo, mr. socijalna pedagoginja. Osposobljena je za savjetovanje po principu Realitetne terapije. Bavi se pojedinačnim i grupnim psihosocijalnim tretmanom. Autorica je knjige(sa Pršić Emina) Nedostaje? Ne. Dostaje!
