Radujte se narodi ... I sretan vam Božić i sve prigodno, ali kolumna nažalost nije o vjeri. Nego vjerovanju, povjerenju, optimizmu. Ne znam da li i vi razlikujete ove dvije vrste ljudi: one sretne, optimistične, kojima BTW sve nekako ide od ruke i one druge, namrgođenu većinu, kojoj ništa nije dovoljno dobro, dani se svode na rintanje i na koncu opet prigovaranje i nezadovoljstvo. Zašto pobogu?
I kakve to veze ima s vjerom
Vjera, kao čin, je vjerujem da razumijete, nužna za uspostavu povjerenja. Sama riječ to kaže. To je meni, nazvanom Vjeran, jasno od rođenja. I ako sam odrastao u izrazito katoličkom okruženju uz ime se nikad nije uspostavljala religiozna konotacija.
Povjerenje
Povjerenje je osnova svega. Volite živjeti s ljudima u koje imate povjerenje. I volite ih, zar ne? Još od najmanjih je nogu odnos s roditeljima baziran na povjerenju. Ono je i obostrano. Teško da ćete imati povjerenje u nekoga tko vama ne vjeruje. Po povjerenju birate i poslovne i životne partnere. Uz njega nam je svima lakše u životu.
Optimizam
Sad nešto što sam spoznao nedavno. Nikad ovako nisam razmišljao, a čini mi se jednostavnim. Ključni sastojak povjerenja je optimizam. Pa, naravno, da niste optimistični u ishod neke radnje ili čina, ne bi ni vjerovali u zadovoljavajući ishod i ne bi ga ni povjerili drugoj strani ili osobi.
I opet iz najbližeg okruženja - i naše je povjerenje u roditelje ili autoritete bazirano na optimizmu kojim se „predajemo“ u njihove ruke, a njihovo povjerenje prema nama odraz je optimizma da ćemo obaviti traženo i biti sposobni zadovoljiti njihove zahtjeve.
Gdje je nestao optimizam
I sad vas je pitam, ako je tome tako i ako je više od devedeset posto građana religiozno, odgajano u vjeri, gdje nam je nestao optimizam?
A tako je sve u biti jednostavno. I lijepo. Kako uspijevamo ne biti optimistični?
Možda je mene odredilo ime, ali ja i dalje iskreno vjerujem!
Sretno vam bilo!
