U preko dvanaest godina karijere u IT poduzetništvu često su me pitali koliko nam je država u razvoju poslovanja pomogla ili odmogla. Moj „standardizirani“ odgovor na to pitanje je da nam je najveća pomoć od države bila to što nam nisu aktivno odmagali. Dakle, mi smo radili svoj posao i brinuli svoju brigu poštujući sve zakone i propise Republike Hrvatske kojih smo bili svjesni da ih moramo poštovati, kakvi god bili - dobri ili loši, smisleni ili apsurdni.
Plaćali smo poreze i doprinose kakve smo bili obvezni u rokovima koje smo trebali koliko god smo mogli, bili porezi i davanja veliki ili mali. Radili smo svoj posao, u tome smo bili dobri, pa je ono što smo uprihodovali bilo dovoljno i za sve troškove i za neki polagani i kontinuirani razvoj.
U zadnje dvije godine moram priznati da je bilo i nekih pozitivnih pomaka, te smo uspjeli čak i dobiti određene poticaje za zapošljavanje, te dio sredstava za razvoj jednog rješenja iz programa B1 poduzetničkog impulsa. Nije puno, ali čovjeka veseli, nekako imaš osjećaj da netko tamo u nekom ministarstvu ipak vodi brigu u malim i srednjim tvrtkama, koje će biti nositelj razvoja hrvatskog gospodarstva u budućnosti. Rekao bih čak da ima puno pozitivnih primjera projekata i rješenja koja su bar nekim dijelom financirana iz poticaja, ali svaki takav projekt je vijest koja je vrlo kratkotrajna.
Ono što je u Hrvatskoj fascinantno je da bilo koja loša vijest odjekne tisuću puta jače od svih dobrih vijesti skupa. Prije nekoliko dana je Hrvoje Prpić na Facebooku objavio da zbog rješenja i kazne porezne uprave koju smatra nepoštenom, odnosa inspektora prema njemu i tvrtki, Linića kao takvog glavom i bradom, neviđene porezne represije, planira premještanje poslovanje svih svojih tvrtki u inozemstvo.
Post završava rečenicom tipa „Za sva pitanja novinara naravno stojim na raspolaganju“. Nije teško zaključiti da je riječ o namjeri da navedena akcija dobije što više publiciteta. Odjednom je sve eksplodiralo na fejsu, portalima, eto Hrvoja u večernjem Dnevniku, sljedeći dan su sve novine pune tekstova o tome.
Činjenica je da Hrvoje gotovo sigurno ima pravo oko toga da je navedena kazna napisana tendenciozno. Ja iz osobnog iskustva znam nekoliko sličnih slučajeva koji su se dogodili meni osobno, članovima moje obitelji i bliskim prijateljima, a riječ je o besmislenim i sumanutim kaznama koje nisu u domeni samo porezne uprave, nego i u domeni raznih drugih ministarstava, inspekcija i komunalnih usluga.
Takve kazne nastaju iz dva primarna razloga. Jedan razlog je taj da se kažnjena (pravna ili fizička) osoba nekome u nekoj ustanovi na neki način zamjerila, pa se kroz kaznu netko toj osobi sveti i pokazuje tko je glavni. Drugi razlog je mnogo prizemniji - zbog rupe u javnim prihodima režu se kazne i nameti onima koji nemaju načina da se od takve represije brane, kako bi se javna aždaja donekle nahranila, a razne inspekcije pokazale smislenima. Vjerojatno primjećujete da nijedan od ova dva razloga nema veze sa zakonitosti poslovanja ili prekršajem koji je ugrozio nečija prava ili državni proračun oštetio za nekakav iznos.
S druge strane, te iste institucije za neke druge (pravne ili fizičke) osobe imaju neka druga mjerila, omogućavaju im otpise dugovanja kroz predstečajne nagodbe, nelegalno dobivanje dugoročnih kredita i još štošta, što se sve naravno financira iz novaca koje ili ona prva, kaznama podložna, grupa ionako uplaćuje u proračun, ili se kroz deficit prebacuje nekim budućim generacijama.
Sasvim je razumljivo da su ljudi koji godinama rade i žive od poštenog rada, a tim radom financiraju i zdravstvo i školstvo i umirovljenike i kompletnu državnu oligarhiju, zbog takvih dvostrukih pravila povrijeđeni i frustrirani. Razumljivo je da će mnogi koji imaju mogućnosti i prilike otići potražiti sreću pod nekim tuđi suncem. To je osobna odluka svakog pojedinca koju treba poštovati.
Da li ste čuli za slučaj poznatog i uspješnog hrvatskog političara koji je odlučio prestati se baviti politikom u Hrvatskoj, razočaran nepravednošću ovog sustava, te je otišao u inozemstvo graditi dalje uspješnu karijeru? Niste? Nisam ni ja, zato što takvih nema. Hrvatski političar, neovisno iz koje je od tradicionalnih hrvatskih stranaka, će se boriti da dođe na vlast i tamo se održi svim sredstvima, ponašat će se kao feudalac i velmoža i tretirati javnu imovinu i resurse kao svoje, koristiti institucije države za vlastitu dobrobit i represiju prema osobnim protivnicima.
I kada svi koji mogu otići i raditi i stvarati negdje drugdje, političari će ostati i musti onaj mali ostatak stada koji je ostao. Pitanje je jedino do kada će stado davati dovoljno mlijeka da se napoje sva gladna grla stranačkih podobnika, rođaka i prijatelja, načelnika i pročelnika, ureda i agencija, kojih je sve više i više. Druga opcija je da krenemo putem u kojem nema ničega dobroga, a kojim su krenuli u susjednoj nam Bosni i Hercegovini...
Hrvoje je odlučio otići i to je jasno i glasno rekao. Nemam namjeru ulaziti u to što je radio, kakav je poduzetnik, da li je kome ostao dužan, da li nekome pomogao i da li je koga upropastio, stotine pravednika razvlačit će ga po svim medijima. Hrvoje je relativno poznata osoba u javnosti i njegova izjava ima odjeka. Također je činjenica da se na ovaj potez nije odlučio iz altruizma i želje da pomogne nekome, nego zato što su njegova osobna prava bila povrijeđena. Koliko bi se nas zbog solidarnosti s Hrvojem odlučilo odseliti iz Hrvatske? Vjerojatno nitko, ali ako naša egzistencija bude ugrožena nekim sličnim slučajem, onda bismo možda napravili isti potez.
Puno veći problem od onih koji odlaze uz fanfare su oni koji odlaze šutke. U tišini i dugim kolonama odlaze mladi znanstvenici, tek diplomirani inženjeri i liječnici. U tišini odlaze ljudi s deset ili dvadeset godina iskustva. U tišini odlaze oni koji bi trebali za deset ili dvadeset godina biti stupovi razvoja našeg društva i gospodarstva, a i oni koji to gospodarstvo danas nose, jer oni koji bi društvo trebali nositi ga sustavno privatiziraju, razaraju i truju.
Odlaze u tišini u Njemačke, Irske, Norveške, Amerike, Afrike i Azije. Odlaze zato što su u svojoj vlastitoj domovini poraženi, zato što su toga svjesni i zato što će lakše pošten i valjan život ostvariti pod tuđim suncem. Odlaze u tišini i teško poraženi.
Izbor nam nije velik. Možemo otići šutke kao mnogi ili uz galamu kao Hrvoje. Ako nemamo kuda otići, možemo šutke ostati. A možda možemo nešto i promijeniti? Možda da, umjesto nas, svoju sreću negdje drugdje idu potražiti političari?
