Novi zakon o zviždačima

Novi zakon o zviždačima
DepositPhotos

“Kako se vlast ne bi mogla zlorabiti, potrebno je da, rasporedom samih stvari, jedna vlast obuzdava drugu.“ Montesquieu (O duhu zakona).

Zviždač“ je popularan naziv za osobu koja javno upozorava na ilegalne aktivnosti kojima svjedoči. U javnosti je možda najviše kontroverze u posljednjih nekoliko godina, izazvao slučaj američkog zviždača Edwarda Snowdena koji je učinio dostupnima javnosti dokumente iz kojih su vidljive mjere nadzora diljem svijeta putem softvera koje su razvile američke obavještajne službe.

Hrvatska dosad nije imala cjeloviti zakon koji bi na jedinstven način uređivao problematiku zviždača, odnosno, „prijavitelja nepravilnosti“. Hrvatsko zakonodavstvo je, što se tiče navedenih osoba, dosad osiguravalo npr. kaznenopravnu zaštitu, zaštitu od otkaza na radu, zaštitu od diskriminacije nakon prijave, zaštitu od zlostavljanja od poslodavca, zaštita od prijetnje otkazom, obrnuti teret dokaza u radnim sporovima, anonimnost zviždača i sl. širokim spektrom raznih zakona (npr. Kazneni zakon, Zakon o radu, Zakon o državnim službenicima, Zakon o zaštiti tajnosti podataka itd.). Difuzno smještene odredbe kojima se štite zviždači, zajedno s pritiskom koje postavljaju međunarodni ugovori i međunarodna sudska praksa, stvorile su potrebu za donošenjem posebnog zakona. Uz to je dobro spomenuti i rezultate ankete provedene 2010. u sklopu IPA 2007 projekta „Jačanje kapaciteta USKOK-a“. Naime, 43% ispitanika je izjavilo da ne bi prijavilo korupciju. Od njih 35% ne bi prijavilo korupciju zbog straha od negativnih posljedica, a 27% ne bi prijavilo korupciju jer prijava ima negativnu konotaciju u društvu (posebno u obliku društvene stigme - „štakor“, „cinker“, „druker“ i sl.). Uz to, 60% ispitanika je izjavilo da ne zna kojim putem bi trebalo obaviti takvu prijavu.

Uzevši u obzir navedeno, u veljači je donesen Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti koji stupa na snagu 1. srpnja 2019. Ovim zakonom se objedinjuju svi standardi za zaštitu prijavitelja nepravilnosti u jedan poseban zakon (lex specialis) i to: prijavljivanje nepravilnosti, postupak prijavljivanja nepravilnosti, prava osoba koje prijavljuju nepravilnosti, obveze tijela javne vlasti te pravnih i fizičkih osoba u vezi s prijavom nepravilnosti, kao i druga pitanja važna za prijavu nepravilnosti i zaštitu prijavitelja nepravilnosti. Cilj ovog zakona je pružiti učinkovitu zaštitu prijavitelja nepravilnosti koja uključuje i osiguravanje dostupnih i pouzdanih načina prijavljivanja nepravilnosti.

Zviždače zakon definira na sljedeći način:

„Prijavitelj nepravilnosti je fizička osoba koja prijavljuje nepravilnosti koje su povezane s obavljanjem poslova kod poslodavca“

Izraz „nepravilnosti koje su povezane s obavljanjem poslova kod poslodavca“ znači da se ovdje ne radi samo o stalnom radnom odnosu zaposlenika i poslodavca, već o dosta širem krugu osoba poput volontera, studenata, osoba koje rade preko ugovora o djelu, osoba koje vrše dužnosti, kandidata za posao, odnosno osoba koje na drugi način sudjeluju u djelatnostima kod poslodavca. Nadalje, poslodavac može biti tijelo javne vlasti, fizička ili pravna osoba prema Zakonu o radu te fizička ili pravna osoba kod koje prijavitelj nepravilnosti obavlja poslove.

Međutim, nepravilnosti koje Zakon spominje ne odnose se samo na korupciju. Opseg pojma „nepravilnosti“ mnogo je širi te između ostaloga uključuje kršenje zakona i propisa, nesavjesno upravljanje javnim dobrima, javnim sredstvima i sredstvima Europske unije koje predstavlja ugrožavanje javnog interesa. Navedeni popis nije iscrpan pa se nepravilnost može ticati i npr. pranja novca, financiranja terorizma, zaštite potrošača, zaštite okoliša, sigurnosti prometa, zdravlja i dobrobiti životinja, itd.

Prijavitelji nepravilnosti imaju pravo na zaštitu koja se tiče postupaka za prijavljivanje nepravilnosti prema Zakonu, pravo na sudsku zaštitu, pravo na naknadu štete te na zaštitu identiteta i povjerljivosti. Zaštita je proširena i na osobe s kojima su prijavitelji nepravilnosti povezani, a to su fizičke ili pravne osobe koje se prema raznim osnovama i okolnostima opravdano mogu smatrati interesno povezanima s prijaviteljem nepravilnosti (npr. bračni i izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner, određeni krug srodnika, skrbnik, posvojitelj, posvojenik itd.).

Zakon propisuje postupak prijavljivanja nepravilnosti. S obzirom na kanal kojim se ono obavlja, prijavljivanje može biti: unutarnje, vanjsko ili razotkrivanje prema javnosti. Unutarnje prijavljivanje je redovan način prijavljivanja te Zakon u tu svrhu propisuje uspostavu određenog aparata unutar pojedinog poslodavca koji omogućuje nesmetano obavljanje postupaka prijavljivanja i zaštitu prijavitelja (npr. donošenje Pravilnika o prijavljivanju nepravilnosti). Takva prijava se predaje povjerljivoj osobi koju imenuje poslodavac. Međutim, uspostavljanje mehanizama unutarnjeg prijavljivanja nepravilnosti poslodavac je dužan uspostaviti samo ako zapošljava najmanje pedeset osoba. U ostalim slučajevima, poslodavac nema tu dužnost, ali ako želi uspostaviti mehanizam unutarnjeg prijavljivanja nepravilnosti slobodan je da to i učini. Pod određenim okolnostima koje bi se mogle opisati kao izvanredne (npr. ako postoji neka neposredna opasnost za život, zdravlje, sigurnost, ne postoji mogućnost unutarnjeg prijavljivanja, postoji bojazan da unutarnje prijavljivanje neće osigurati pravo na zaštitu ili da bi zbog nje prijavitelj mogao biti stavljen u nepovoljan položaj i sl.), prijavitelj može podnijeti prijavu pučkom pravobranitelju koji je tijelo nadležno za prijavu nepravilnosti. Na kraju postoji još i javno razotkrivanje nepravilnosti. Ono se može provesti iznimno, bez prethodnog prijavljivanja nepravilnosti kod poslodavca ili nadležnog tijela, ako postoji neposredna opasnost za život, zdravlje, sigurnost ili od nastanka štete velikih razmjera ili uništenja dokaza.

Što se tiče sudske zaštite prijavitelja nepravilnosti prema kojem je poduzeta štetna radnja u vezi s tom prijavom, ona se ostvaruje tužbom za zaštitu u vezi s prijavom nepravilnosti nadležnom sudu u roku od tri godine od saznanja za štetnu radnju, odnosno pet godina od dana kada je štetna radnja poduzeta. Ova zaštita se razlikuje od one koju Zakon o kaznenom postupku pruža ugroženom svjedoku.

Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti trebao bi pridonijeti jačanju pravne zaštite prijavitelja i podići javnu svijest građana o nužnosti podnošenja prijava nepravilnosti radi zaštite javnog interesa. Njime bi potencijalni prijavitelji nepravilnosti trebali biti potaknuti da podnesu prijavu. Navedeno bi trebalo rezultirati zaštitom financijskih interesa države, zaštitom ljudskih prava i temeljnih sloboda, zaštitom okoliša i općenito jačanju pravne sigurnosti.