Koliko često vam se desi da vas nazove prijateljica da pita kako ste, vi se razveselite pažnji i interesu a onda niti za minutu shvatite da razgovor nije o vama, da po ne znam koji puta slušate njezine probleme, rješavate njezine nedoumice, razgovarate o njezinoj bolesti, sinu, majci, partneru, obvezujete se nešto provjeriti ili napraviti umjesto nje...i taman pomislite da ste joj pomogli i da sada možete nešto reći i o sebi no njoj se žuri, zvoni joj drugi telefon, došla je do posla ili jednostavno mora ići pa ćete se čuti kasnije?
Koliko često vam se desi da kada se želite požaliti prijateljici da i vama nešto ne ide dobro dopustite da vas ušutka petparačkom forom: „Ja uopće ne sumnjam u tebe ti si jaka i snalažljiva i uvijek dobro riješiš stvari.“ i sl., te ponovno prijeđe na svoje probleme?
Koliko često ostajete sa druge strane slušalice (ili stola ako je kava u pitanju) ispražnjeni, ne znate što se točno dogodilo i po tisućiti put ljuti ste na sebe? Pitate se zašto ste dopustili da prijateljičini problemi budu važniji od vaših, zašto joj niste rekli da i vi imate potrebu o nečemu raspravljati, zašto ste ponovo preuzeli njezinu odgovornost na sebe itd..itd...
E pa ovo je kolumna za vas „jake“ koji uvijek „sve možete“ ili vas barem mi drugi tako vidimo za što ste sami krivi.
Nazvala me je prijateljica u suzama neki dan. Majka joj je u kratkom telefonskom razgovoru uspjela izgovoriti da je razmažena. Ani je poprilično mučno i teško podnosi trudnoću pa ju je majka obavijestila da je ista kao i „neke žene“ koje ne žele prihvatiti da je trudnoća normalna stvar nego od toga rade predstavu. (Jer nema što Ani biti mučno, nema ona što povraćati i ići na infuzije kad se ni majka ni starija sestra nikada nisu žalile - a zajedno su ih rodile devetoro).
Na spomen starije sestre Ani padne mrak na oči. Ona, kako to Ana vidi, od majke i oca dobiva sve. Dobiva njihovu pažnju , ljubav, vrijeme, prisutnost . Njezina djeca su mažena i pažena od roditelja više no djeca bilo kojeg drugog brata i sestre. Roditelji su uglavnom kod starije sestre, čuvaju unuke ili ih razvoze na vanškolske aktivnosti. Starijoj sestri stiže mamin ručak na stol uredno donesen od tate. Njezinu djecu čuvaju cijelog ljeta na moru. Devedeset posto vremena i pažnje Aninih roditelja, dobiva starija sestra sa svojom obitelji, dok Ana dobiva gore pobrojano.
O čemu se u stvari radi?
Radi se o vrlo staroj priči o nemoćnima...Na primjer, kada ste kao roditelj suočeni sa time da vam je jedno dijete bolesno a drugo zdravo, unatoč tome što ih oboje volite, jednostavno ćete više vremena i pažnje posvetiti bolesnom, slabijem, jer ga doživljavate kao dijete koje treba više kako bi uspjelo i funkcioniralo u životu. Čak i kad djeca nisu bolesna, mi kao roditelji iz nekih razloga neke od njih prepoznajemo kao slabije, nemoćne, one kojima treba više pažnje, vremena i truda. Svaki roditelj ima svoje kriterije po kojima to procjenjuje, neki se više trude oko sitne djece, neki oko one koju vide manje pametnima, plašljivima, nesnalažljivima itd. Nerijetko se dešava da djeca koju roditelji vide kao jaku, samostalnu i sposobnu, ne samo da zakinu za svoje vrijeme i pažnju već i obvežu da se brinu o djeci koju procjenjuju nemoćnom.
Kasnije kada djeca odrastu roditelji ih i dalje doživljavaju nemoćnima ili moćnima. Neki potrebitijima vide dijete sa puno potomaka, neki ono koje je ekonomski neuspješno, neki ono bez posla...nema pravila.
Jasno je samo da Ana nije na radaru svojih roditelja. Pitanje za nju je zašto nije?
Ona će reći da je bolesna i da nije dobro, ali neće tražiti majku da dođe...priželjkivat će, ali neće tražiti, reći će da može sama, da će se snaći, vodit će računa o majčinim željama, njezinom zdravlju, dnevnom rasporedu...stavit će njezine potrebe i želje ispred svojih. Teško je nju doživjeti nemoćnom, čak i očima majke. Teško je majci procijeniti kada Ana doista može, a kada samo kaže da može, a u stvari ne može i treba joj pomoć.
Tako je u prijateljstvima, tako je i u obiteljima...“nemoćni“ dobivaju više.
A kako je na radnom mjestu?
Kada imate kolegu koji ustrajno ne ispunjava svoje zadatke, a plaho se smiješka i govori da ne zna i ne razumije. ...šef će ga prvo pokušati prisiliti, vikati na njega,možda i kažnjavati...možda ga pokuša i educirati...međutim ako dovoljno uporno ostane u modelu „Ja to ne razumijem, ne znam, ne mogu“ što će mu se dogoditi? Možda je vaše iskustvo drugačije , ali moje je takvo da će tom kolegi šef dodijeliti kao pomoć vas koji znate i možete i ubrzo za njegove obaveze i zadatke više neće pitati njega nego vas. Vi ćete dobiti odgovornost nemoćnog kolege, ali će se njemu i dalje zbrajati rezultati.
Još gori primjer je kolektivna nemoć. Poznajem ravnateljicu koja je doista sposobna i moćna, ali i uvjerena da je jedini dobar način, njezin način. Sve što bi djelatnici napravili ona bi temeljito pročitala i vratila na korekciju „onako kako ona misli da bi trebalo“. Vrlo brzo svi djelatnici su kolektivno „poglupili “ računajući da će ionako ravnateljica sve napraviti/ispraviti po svome. Oni odlaze kući u pola četiri a ravnateljica i dan danas ostaje do ponoći...
I sad vas ja pitam tko je u stvari moćan?
- Prijateljica koja sruči na vas svoje probleme i dobije vaše razumijevanje pomoć i podršku ili vi o kojoj se ne razgovara jer prijateljica „Ima povjerenja u vas da vi svoje probleme možete riješiti i sami.“?
- Moja Ana koja „može sve sama“ pa je tako roditelji i vide ili njezina nemoćna i potrebita sestra?
- Ravnateljica koja uvjerena da drugi ne znaju kao ona odrađuje posao umjesto djelatnika do ponoći ili oni koji „ne znaju“ pa odlaze kući u pola četiri?
Pametnome jednom dosta.
