Nedavno smo kolega Tomislav Križan i ja, te još dvoje kolega iz HT-a, bili na kick-offu međunarodnog istraživačkog projekta FERARI u kojem je Poslovna inteligencija jedna od šest članica konzorcija. Na kick-offu je bilo nas dvadesetak iz šest različitih europskih tvrtki, univerziteta i znanstvenih instituta.
Kako se većina ljudi nije poznavala, na početku smo se ukratko predstavili. Standardno predstavljanje kolega iz organizacija naših partnera bilo je otprilike „Rođen sam u Ateni, studirao sam u Velikoj Britaniji, doktorirao u SAD-u, radio na tom i tom institutu u Parizu pet godina na tim i tim projektima, a zadnje tri godine sam na sveučilištu na Kreti i bavim se tim i tim projektima“.
Moje predstavljanje je bilo puno jednostavnije „Rođen sam u Zagrebu, diplomirao sam i magistrirao u Zagrebu, a trenutačno živim i radim u Zagrebu“. Jedina bitna razlika u životopisu između mene i ostalih kolega iz PI i HT-a je bilo mjesto rođenja - za razliku od mene koji sam rođen u Zagrebu, oni su rođeni u Puli, Grudama ili Đakovu, došli su studirati u Zagreb i tu su ostali.
Priča poput ove imam cijeli naramak, kako radimo naokolo po svijetu susrećemo hrpu ljudi koji su tijekom karijere promijenili više država u kojima su radili i živjeli. Mobilnost i migracija su u suvremenom poslovnom svijetu uobičajene. Velike svjetske tvrtke kada popunjavaju pozicije u drugim regijama svojim zaposlenicima koji će se relocirati u drugu državu ili regiju, u paketu s plaćom također isplaćuju i dodatak za najam stana ili kuće u drugoj državi, te putne troškove koji pokrivaju nabavku auta i nekoliko avionskih karata godišnje za privatno korištenje.
Sasvim je uobičajeno da se zaposlenik tvrtke, zajedno s obitelji, na nekoliko godina preseli u drugu državu ili na drugi kontinent. Takva kultura je odavno prisutna u Americi, gdje je sasvim prirodno da se ljudi sele zbog posla, kao što vrlo često imamo prilike vidjeti u američkim filmovima.
Ovakva poslovna ili znanstvena migracija ima višekratne pozitivne efekte u razmjenama znanja u oba smjera, te u upoznavanju i prihvaćanju novih i drugačijih kultura. Moderni nomadi danas vladaju poslovnim svijetom. Ekstremni primjeri lokacija u kojima prevladavaju došljaci, za koje se uobičajeno koristiti termin expat kao skraćenica od engleske riječi expatriate, su novi centri financijske moći na Arapskom poluotoku, posebice Dubai i Doha.
U Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kataru je manje od 15% stanovništva „lokalnog“ porijekla, ostalo su sve stranci, koji obavljaju poslove od najnižeg nivoa uslužnih servisa do rukovođenja podružnicama velikih stranih tvrtki.
U Hrvatskoj vlada potpuno drugačija kultura. Mi jednostavno nismo mobilni. Obitelji često posjeduju nekretninu za koju su vezani, po svim statistikama smo vodeća država u Europi po prosječnoj starosti djece koja žive s roditeljima. Odlazak na fakultet u veliki grad je jedini vid migracije koji je relativno uobičajen. Odlazak na rad u inozemstvo je u novije doba česta pojava, a većina onih koji odlaze ne odlaze privremeno ili zbog znanja ili izazova, nego zbog toga da bi negdje drugdje ostali zauvijek jer ovdje ne mogu osigurati kvalitetnu egzistenciju.
Dakle, Hrvati ne migriraju, Hrvati emigriraju. Većina onih koji odlaze ne namjerava se vratiti živjeti u Hrvatsku, što znači da se u većini slučajeva znanje i intelektualni i materijalni kapital koje steknu negdje drugdje neće vratiti u Hrvatsku.
S druge strane, Hrvatska je po broju stranaca u odnosu na ukupnu populaciju zadnja u EU, s udjelom stranaca od 0,6%. Dakle, kad zbrojimo sve Nijemce, Engleze, Kineze i sve ostale strance u Hrvatskoj, to je oko 30.000 duša, što je vrlo malo. Dva su razloga tome. Hrvatska je, iako turistička zemlja, još uvijek vrlo hermetično društvo koje teško prihvaća drugačije ljude i kulture. Drugi razlog je da stranci nemaju gotovo nikakav pametan razlog, primarno posao, zbog kojeg bi se doseljavali u Hrvatsku. Zbog toga što nema posla se i Hrvati iseljavaju.
Jedini način da se promijeni budućnost Hrvatske je da zemlja postane privlačno mjesto za život, da nudi mogućnosti investiranja i oplođivanja kapitala, razvoja znanja i karijere, dobre uvjete za zaradu i školovanje. Prekrasna priroda i ugodna klima o kojoj mi vrlo često ponosno trkeljamo, nisu nikakvi bitni čimbenici - grad zapečen na 45 stupnjeva u srcu pustinje je znatno privlačnije odredište za život nego Zagreb ili bilo koji drugi grad u Hrvatskoj.
Ono što je zanimljivo, u Dubaiju u kojem je klima takva da ništa jestivo osim datulja ne raste, ništa se ne proizvodi i sve se uvozi, cijena osnovnih namirnica i kozmetike u supermarketima je niža nego u Hrvatskoj.
Za promjenu budućnosti je potrebna volja, strategija, pametni ljudi i spremnost na drastične rezove u javnoj potrošnji. Narod je to očekivao od sadašnje Vlade i obećanja najavljenih u Planu 21, ali od velikih obećanja i reformi nije se obistinilo ništa. Spomenuta hrvatska nesklonost prema migraciji ima jako puno zajedničkih točaka s hrvatskom nesklonošću promjenama, pogotovo ako se radi o promjenama na gore, a posebice ako se te promjene odnose baš na tebe i ako se tvoja prava tako smanjuju.
Oni koji su godinama uništavali državu i društvo i doveli nas u ovu situaciju, predobro su i prečvrsto ukorijenjeni da bi ih se lako maknulo, tako da se vrtimo u začaranom krugu - četiri godine plavih, pa četiri godine crvenih, a spirala stalno ide prema dolje. Pitanje je koliko još imamo do dna, ali sigurno imamo puno, jer dobar dio ljudi, pogotovo u velikim gradovima, još uvijek živi prilično dobro. Prošećite centrom Zagreba u ljetno popodne ili večer, vidjet ćete da su kafići i restorani prepuni, znači još uvijek postoji veliki broj ljudi koji imaju dovoljno za lagodan život.
Dok se ove strukturne i strateške stvari ne promijene, mladi ljudi će se i dalje iseljavati iz Hrvatske. Nama može biti krivo i možemo govoriti da bi oni trebali odraditi neki dug koji imaju prema društvu koje im je osiguralo besplatno školovanje, ali činjenica je da većina onih koji odlaze nikada nije dobila priliku odraditi taj dug. Ne možemo ih ni kriviti što odlaze tražiti mjesto gdje će osigurati egzistenciju adekvatnu svom znanju i obrazovanju, ovdje jednostavno nemaju šanse.
