U zadnjih nekoliko mjeseci imao sam priliku dvaput poslovno boraviti na Maldivima, budući da smo preko lokalnog partnera ugovorili projekt implementacije našeg analitičkog rješenja za lokalnog telekomunikacijskog operatera. To je otprilike jedina veza ovog teksta i IT-a, a ostatak ćemo posvetiti putopisnim temama...
O Maldivima i IT-u
Maldivi su država usred indijskog oceana sa 1200 otoka i oko 300 tisuća stanovnika. Primarne industrijske grane su turizam i ribarstvo, a IT nije u fokusu kao neka od strateških industrija. Ne postoji kvalitetan fakultet s IT programom, tako da u cijeloj državi nema puno IT stručnjaka. Većina lokalnih IT-evaca koji rade u velikim kompanijama školovala se u Šrilanki ili Velikoj Britaniji, a ima i nešto stranaca. Velike svjetske tvrtke nemaju lokalne urede jer je tržište prilično malo i globalno nezanimljvo. Lokalne tvrtke uglavnom nemaju specifična znanja za implementaciju složenih sustava, pa uglavnom podugovaraju strane implementatore za ovakva rješenja. Nemamo saznanja da bilo koja druga hrvatska tvrtka radi nešto drugo na Maldivima u bilo kojem području gospodarskih aktivnosti...
Grad i arhitektura
„Tropski raj“ je uobičajena percepcija Maldiva, koja iz turističkog aspekta nije uopće daleko od istine. Maldivi su na ekvatoru, što znači da svaki dan sviće u šest a sunce zalazi u šest popodne, a godišnjih doba nema. Na otocima nema ni rijeka ni potoka i svu pitku vodu koju koriste dobivaju desalinizacijom.
Kad se radi o poslu, centar države je prijestolnica Male, koja se nalazi na istoimenom otoku. Male je vrlo daleko od nečega što bismo okarakterizirali tropskim rajem - radi se o otoku promjera manjeg oko dva kilometra i površine oko četiri kvadratna kilometra na kojem živi oko 80.000 tisuća ljudi - to je otprilike deset puta veće gustoća naseljenosti nego u Zagrebu. Prvi dojam je totalno kaotičan, osim sjeverne obale gdje je pristanište glisera koji voze prema resortima i gdje su vladine zgrade, većina ostatka grada izgleda kao da ga je netko nabacao lopatom. Zgrade se rade do desetak katova u visinu, a kako je prostora malo, najčešće su vrlo uske, te u različitim bojama. Tek kada malo detaljnije upoznate grad zajedno s lokalnim partnerima, počnete shvaćati njegovu dinamiku i način života, koji je totalno drugačiji nego kod nas.
Čistoća i dress code
Maldivi su muslimanska država, te je rezlika u kulturi u odnosu na Hrvatsku vrlo zamjetna. Pojam čistoće ulica i javnih površina je također bitno drugačiji nego kod nas. Nešto što je kod njih normalno, za naše kriterije je hrpa smeća i građevinskog otpada. U poslovnim zgradama i hotelima to izgleda prilično europski, a na žalost nismo imali priliku vidjeti više detalja vezanih za stanovanje, iako izvana kuće ne izgledaju baš luksuzno. Radi se od nedjelje do četvrtka, a petak i subota su vikend.
Muškarci, osim u poslovnom okruženju, uglavnom nose laganu odjeću i japanke, budući da je preko dana temperatura uvijek oko 30 stupnjeva, a po noći je oko 25 stupnjeva. Žene većinom nose marame koje pokrivaju kosu, iako ih ima dosta koje ne nose marame, a može se vidjeti i poneka koja je pokrivena od glave do pete i kojoj se vide samo oči. Iako kultura nalaže da se sa ženama na ulici ne komunicira, lokalni momci vrlo im često dobacuju razne neprimjerene komentare. Mi to na početku nismo primjećivali, jer se nama kao očitim bljedoputim strancima nitko ne obraća na taj način. Kada nam je jedna kolegica koja radi za lokalnog partnera na projektu ukazala na to, bilo nam je zanimljivo gledati to dobacivanje i reakcije djevojaka - neke se nasmiješe a neke samo gledaju u pločnik ispred sebe. Inače, prosječna djevojka na Maldivima ima otprilike metar i žilet i uvrh glave trideset kilograma...
Na javnim plažama nije dozvoljeno kupanje u bikiniju, te se lokalne gospođe kupaju potpuno obučene. Strankinjama se tolerira da preko kupaćeg kostima imaju samo majicu kratkih rukava ili pareo. Muškarci na plaži nose bokserice, a lokalna gospoda obično i majicu. Na privatnim plažama u resortima tih pravila nema.
Stanovnici Maldiva su u odnosu na nas vrlo niski rastom, te smo se nas trojica tamo osjećali kao divovi. U liftu smo nerijetko bili za glavu viši od svih ostalih. Općenito, biti tako visok u odnosu na ostale je vrlo dobar osjećaj. Nizak rast populacije je vjerojatno posljedica oskudnosti i neraznovrsnosti hrane koja je na otočju povijesno bila dostupna.
Promet
Promet je u glavnom gradu uglavnom kaotičan. Ulice su uske, automobila ima malo, uglavnom taksiji, uostalom kuda možeš ići s automobilom na tako malom otoku? Jako puno ima skutera koji zuje posvuda, izgleda kao da apsolutno svi na otoku voze skuter. Vozi se lijevom stranom (Maldivi su do 1964. bili britanski protektorat). Imao sam priliku s lokalnim kolegama nekoliko puta voziti se na skuteru kao suvozač i ne bih to preporučio nekome sa slabijim živcima, budući da su prometna pravila vrlo fleksibilna i skuteri ulijeću jedni ispred drugih na centimentar. Ipak, ista pravila vrijede za sve i svi se jako dobro razumiju i snalaze i nisam vidio neku prometnu nesreću.
U neposrednoj blizini Malea, nalaze se još dva otoka - Hallumale na kojem je areodrom i rezidencijana četvrt, te još jedan manji rezidencijalni otok Villingili, Između otoka prometuje se naravno brodovima. Brodske linije između otoka idu svakih desetak minuta i cijene karata su simbolične, otprilike između jedne i dvije kune. Vožnja između otoka traje desetak minuta. Mi smo bili smješteni u jednom malom hotelu na Vililngiliu, a taj otok je sušta suprotnost Maleu - budući da je manji i nije toliko izgrađen, na njemu uopće nema motora i prometa, a imaju i dvije lijepe plaže na kojima smo se mogli okupati svaki dan poslije posla.
Da biste dobili predodžbu o veličini Villingilia - kada smo ujutro ili navečer kolega i ja išli na jogging, to trčkaranje smo zvali „tri kruga za dva druga“, budući da smo obično trčali tri kruga oko otoka, što bi ukupno bilo oko pet kilometara.
Hrana, voće i sokovi
Hrana se uglavnom bazira na ribi i piletini, te na riži, budući da su to najdostupnije namirnice. Moramo imati u vidu da na Maldivima praktično nema nikakve poljoprivrede ili stočarstva, budući da tlo koje je praktično pijesak koraljnog porijekla nije pogodno za uzgoj gotovo nikakvih kultura, osim stabala kokosa i manga. Ako netko želi imati kuću s vrtom i cvijećem ili posaditi gredicu luka i paradajza, doslovno mora uvesti zemlju na kojoj bi to posadio, kao što se uvozi i sve ostalo osim ribe.
Lokalno jelo koje mi se najviše svidjelo zove se Mas-huni, što u prijevodu znači tunjevina s kokosom. Na moje prilično banalno pitanje kako im je palo na pamet miješati tunu s kokosom, odgovor je bio pa to je jedino čega ima u izobilju. Radi se o usitnjenoj tunjevini s ribanim kokosom, u koje se doda malo luka, chili papričica i limunovog soka. Mas-huni se jede za doručak, tako da se zamota u roshi, lokalnu varijantu beskvasnog kruha, koji najviše podjeća na meksičku tortilju. Buući da je klima vrlo topla i vlažna, ovakva lagana i osvježavajuća hrana je vrlo prikladna, jednostavno organizam ne osjeća privlačnost prema kajgani ili kobisacama u takvom okruženju. Inače većina jela je začinjena i treba se uvijek raspitati što je ljuto a što nije. U restoranima osim lokane kuhinje bazirane na tunjevini uglavnom se jede piletina ili razna jela azijske kuhinje poput Nasi Gorenga, Biriyania, Koffua ili Tandoria. Uglavnom smo koristili priliku i po vrlo povoljnim cijenama smo se najeli tuna steakova i raznih inačica tunjevine.
U restoranima i kafićima se ne toči alkohol, a omiljeno i vrlo povoljno piće su svježe cijeđeni tropski voćni sokovi - osim nama znanih naranči i ananasa, uživali smo u sokovima od manga, papaje, guave... Poseban ugođaj su ulični barovi u kojima se može za simboličnu cijenu „popiti“ kokos, koji ti nakon što popiješ sok iz kokosa vlasnik bara prepolovi, pa s komadom kore iznutra pojedeš i mekani, bijeli dio. Naravno, ugođaj uličnog bara nije za svakoga, a pogotovo ne za one koji imaju nisku toleranciju na diskutabilne higijenske uvjete...
Na Maldivima nema svježeg milijeka jer nema krava i proizvodnje mlijeka. Većina mlijeka koje se koristi je mlijeko u prahu koje ljudi onda sami doma ukuhavaju, a u dućanu može eventualno naći trajno milijeko za dodati u kavu. Dobra vijest je da ima sladoleda lokalnih brendova koji vrlo podsjećaju na Ledo kornet od čokolade ili King, pa smo se time znali osladiti predvečer nakon odlaska na plažu.
Otoci od smeća
Kako se država širi i raste, sve je veći problem životnog prostora i infrastrukture. Maldivi kao koraljni otoci su nastali naravno od koraljnih sedimenata, a osim otoka ima i jako puno plićaka koji nisu još „izvirili“ iznad površine. Na Maldivima onda jednom udarcem ubijaju nekoliko muha. Naime, otpad koji se prikupi u Maleu i u drugim gradovima se preša i „ugrađuje“ u nove otoke kao građevinski materijal, te se praktično samo gornji sloj od metra ili dva napravi od pijeska ili nekog drugog materijala.
Osim rezidencijalnih i turističkih otoka, postoji i jedan otok u blizini koji je industrijsko-skladišne namjene, na kojem je i cementara (!), jer je naravno cement potreban za gradnju. Maldivski koraljni pijesak nije dobar ni za gradnju, nego se i šljunak mora uvoziti.
U Maleu ima toliko malo prostora da recimo ako kupujete vešmašinu ili neki namještaj, ne možete to preuzeti u dućanu, nego će vam biti dostavljeno iz skladišta koje se nalezi na skladišnom otoku.
Resorti i budget otoci / guest house
Turizam se uglavnom bazira na resortima koji su izgrađeni na manjim, prethodno nenastanjenim otocima. Takvi otoci su dani u koncesiju najčešće velikim svjestkim hotelskim tvrtkama na 30, 50 ili 99 godina, te donose lijepi koncesijski prihod državi i zapošljavaju dosta lokalnog stanovništva.
Mi smo jedan vikend proveli u jednom takvom resortu i vili na stupovima na koraljnom grebenu i zaista je doživljaj jedinstven, imaš osjećaj da si skoro sam na otoku, a luksuz (smještaj, hrana, usluga...) je takav da ti se čini da van otoka život više nema smisla. Osim takvih luksuznih resorta čija cijena nerijetko iznosi i preko 700 dolara po danu za najam vile (plus par stotina po osobi za prijevoz gliserom u jednom smjeru), postoje i nešto manje ekskluzivni i manje skupi resorti, ali još uvijek van svake granice onoga što smatramo hotelom s pet zvjezdica.
U zadnjih desetak godina, nakon tsunamia koji je poharao otoke na istočnom rubu nekih atola, počeo se razvijati i lokalni turizam na tim otocima, gdje domaći turistički poduzetnici otvaraju guest houses. Najbolji primjer takvih „budget“ otoka je otok Mafushi, gdje ima dvadesetak takvih Bed & Breakfast smještaja gdje možete naći vrlo ugodan smještaj već za 50-60 Eura po danu, a ima i privatnih plaža na kojima je moguće normalno kupanje. Također možete ići na jednodnevne izlete na ronjenje i kupanje na druge otoke i grebene. Također, ugostiteljska ponuda na Mafushiu je dobra, a iz Malea redovnom brodicom na Mafushi dolazite za nekoliko dolara i za sat vermena. Na Mafushiu nismo bili, ali u planu je za jedan os sljedećih posjeta.
More i koraljni grebeni
Najljepše i najimpresivnije od svega je prekrasni i čisto more, te impresivni koraljni grebeni kojima su okruženi otoci. Za užitak u moru koje je uvijek temperature od 26 do 28 stupnjeva dovoljni su vam maska s dihalicom i peraje. U moru možete vidjeti doslovno stotine vrsta šarenih tropskih riba, malih i velikih. U nekoliko dana ronjenja, vidio sam i nekoliko morskih pasa (reef shark nije opasan za ljude), morskih kornjača, a ribe od desetak i više kilograma bez straha plivaju doslovno na metar od tebe. Lov podvodnom puškom i trganje koralja najstrože je zabranjeno, a kazne su u stotinama dolara.
