U podjeli ekonomskih aktivnosti, ICT je jedan odjeljak četvrtog, kvartarnog sektora, dok su ostali upravljanje društvom i državom, kulturne djelatnosti, bibliotekarstvo, obrazovanje i znanstvene djelatnosti. Međutim, niti jednom od drugih sektora ili podsektora ne pridaju se gotovo mistična svojstva spasitelja i osiguravatelja ekonomskog rasta kao što je to s ICT sektorom. Stručnjacima koji se profesionalno bave ovom problematikom poznato je kako analiza ICT sektora zbog nekih svojih specifičnosti krije čitav niz problema koje treba riješiti ili uzeti u obzir prije nego se donesu zaključci o tome kakav je utjecaj ICT-ja na nacionalnu ekonomiju u cjelini.
S druge strane, uobičajeni pristup koji prevladava u medijima ali i svakodnevnom promišljanju većine ljudi je taj da korištenje ICT tehnologija donosi velike konkurentske prednosti, povećava zaposlenost, te značajno doprinosi svim ekonomskim pokazateljima. U prethodnoj se rečenici namjerno koristi riječ “korištenje“, budući da se u svakodnevnom govoru ne diskriminira između proizvodnje i korištenja ICT tehnologija - često se smatra kako je već sama “blizina“ istih u bilo kojem kontekstu dovoljna za postizanje pozitivnih efekata.
U ovom članku pokušat će se iznijeti desetak teza kao baza za dalje promišljanje ove problematike, a kao podrška hipotezi o tome da je analiza utjecaja ICT tehnologija na ekonomiju neke države vrlo kompleksna zadaća.
1. Ne postoje jedinstveni zaključci o utjecaju ICT tehnologija na sve nacionalne ekonomije - zaključke je moguće donositi isključivo temeljem analize pojedinih nacionalnih ekonomija ili grupa (klastera) srodnih zemalja
Još od sredine 90-tih godina obrasci čimbenika rasta produktivnosti između npr. Europe i SAD su u stanju divergencije: američka je stopa produktivnosti rasla dok je ona u Europi padala. Utjecaj korištenja ICT tehnologija na rast BDP-a i totalnu faktorsku produktivnost (TFT) značajno je niži u tranzicijskim i srednje razvijenim nego razvijenim državama. Paradoksalno, u nekim je državama utjecaj korištenja ICT tehnologijama na BDP čak - negativan. Utjecaj ICT tehnologija različit je na pokazatelje različitih grupa država, ekonomske djelatnosti i u različitim vremenskim odsječcima.
2. Utjecaj ICT-ja na BDP i ostale pokazatelje nacionalne ekonomije teško je mjeriti
Makroekonomistima je dobro poznata činjenica da je automatizacija poslovanja (čiji su klasični pojavni oblici korištenje telefona, elektroničkih kalkulatora, fakseva, mainframe računala za masovnu obradu podataka, te vakuumskih transportnih cijevi) do 1970.-tih godina nosila sobom mjerljivo povećanje produktivnosti rada ali i direktan transfer na produktivnost nacionalnih ekonomija. Od 1970.-tih godina taj efekt je izostao, a osobito u ono doba kada bi većina ljudi pomislila da je najjači a to je doba Interneta i globalnog poslovnog umrežavanja u posljednjih 25 godina. Ovaj koncept poznat je i kao Solowljev paradoks - ovaj je Nobelovac poznat po svojoj izreci “Računalno doba je svuda prisutno osim u statistikama produktivnosti“. Postoji više potencijalnih objašnjenja ovog paradoksa: Solow je smatrao kako je najvjerodostojnije ono da je pravi utjecaj ICT tehnologija na totalnu faktorsku produktivnost teško mjeriti. Ostala moguća objašnjenja su da ICT donosi dobrobiti na razini poduzeća ali i trošak drugih dionika na tržištu koji zbog toga gube pa su ukupni dobici mali (ili čak negativni), zatim da je ICT vrlo kompleksan i skup za upravljanje pa su ukupne dobrobiti značajno umanjene, te da smanjenje potreba za ljudskim radom, što je posljedica uvođenja ICT tehnologija, negira pozitivne učinke istih.
3. Utjecaj ICT tehnologija vidljiv je sa zakašnjenjem i skriva ukupne troškove
Navedena činjenica dijelom se naslanja na probleme s mjerenjem: ne samo da postoji problematika multikolinearnosti/heteroskedastičnosti varijabli kod kvantificiranja utjecaja ICT tehnologija na bruto proizvod, već se efekt uporabe tehnologija vidi tek u dužem vremenskom roku. Pritom je pri kraju promatranog vremenskog roka potrebno reinvestiranje koje je u apsolutnom iznosu barem jednako inicijalnom jer tehnologija postaje zastarjela, a tijekom korištenja tehnologije značajan je operativni trošak održavanja ICT rješenja - u današnje doba je na rok od 4 do 5 godina jednak inicijalnoj investiciji.
4. Upotreba ICT tehnologija je predmet zakona opadajućih prinosa i na mikro i na makro razini
“Više ICT-ja“ nije nužno i uvijek i “bolje“, kako u poduzećima, tako i na makroekonomskoj razini. Pitanje optimuma uvijek je kompleksno pitanje koje ortodoksni mikroekonomisti svode na pitanje kombinacije rada i kapitala. U razgovoru s jednim našim starijim mikroekonomistom koji je bio savjetnik u Vladi postavio sam pitanje kome bi pripisao utjecaj ICT-ja, radu ili kapitalu - njegov odgovor je bio bez trunke oklijevanja kako može ili jednom ili drugom, ali da to nije nikakav izdvojeni čimbenik. O ovom mišljenju moglo bi se još raspravljati u raznim smjerovima, no ostaje činjenica kako postoji optimalna razina utroška u ICT iznad koje su koristi koje se deriviraju sve manje i manje. Kao što neselektivna i doslovna primjena COBIT, ITIL, PMP i ostalih sustava organizacije isporuke usluga, informatike i vođenja projekata neće od malog poduzeća s deset zaposlenih napraviti novi Microsoft, tako niti financiranje ICT projekata na razini države bez procjene pravog efekta i optimalnog iznosa investicija neće od Hrvatske učiniti da postane nova Danska: društvo na razini našeg ekonomskog proizvoda i razvoja socijalnog odnosa treba točno odgovarajuću količinu ICT usluga i investicija u njih, ne manju a osobito ne veću jer je apsorpcijski kapacitet točno određen. Iznimka od ovog pravila je proizvodnja ICT proizvoda namijenjena izvozu.
5. ICT se može koristiti ili proizvoditi: bolje je za nacionalnu ekonomiju koristiti ga
Ova će teza jako loše sjesti svima koji misle proizvodnjom vezanom uz ICT pokrenuti državu. Ako se razmotre učinci proizvodnje i korištenja ICT tehnologija na dugoročni rast BDP-a odabranog panela država, može se uočiti kako su učinci proizvodnje veći od uporabe samo kod Irske zbog lokalne specifičnosti jakih direktnih stranih investicija u ICT u Irskoj u zadnjem desetljeću prije početka krize 2008. godine. U svim drugim slučajevima, dobrobiti od korištenja ICT tehnologija su značajno više nego od proizvodnje tih tehnologija - u slučaju SAD ili Velike Britanije, taj omjer je veći od 1:3.
Slika 1: Učinci proizvodnje i korištenja ICT tehnologija na dugoročni rast BDP-a (p.p./godišnje)
Izvor: Oulton, N. (2010), Long term implications of the ICT revolution for Europe: applying the lessons of growth theory and growth accounting, ICTNET 2nd Workshop on ICT, Intangibles and Innovation, London, April 11-12.
6. Utjecaj ICT proizvoda vidi se u statistikama drugih (sektora i država!)
(Ne tako) paradoksalno, utjecaj novih ICT proizvoda ne vidi se toliko u BDP-u država u kojima se te tehnologije proizvode koliko se prelijeva u druge sektore i države, i to uz već spomenuto kašnjenje. Iz navedenog razloga, ICT se u makroekonomskim analizama promatra kao tehnologija opće namjene (eng. GPT - “General Purpose Technology“), neka vrste potpore drugim procesima i tehnologijama. Navedeno objašnjava i već spomenutu činjenicu da su povećane razine ulaganja u ICT u nekim razvijenim državama rezultirale opadanjem produktivnosti: ukupna višefaktorska produktivnost opada jer su dodatni raspoloživi resursi angažirani u aktivnosti poput reorganizacije ili učenja.
7. U većini zemalja OECD-a obrazovanje u korištenju ICT tehnologija glavni je uzročnik zaostajanja u njihovom poslovnom korištenju
Kada se analiziraju uzroci zaostatka koji cijela EU iskazuje u odnosu na SAD po pitanju korištenja ICT tehnologija, moguće je identificirati tri glavna čimbenika: trošak korisnika, obrazovanje i regulatorna nefleksibilnost a oni se jednim terminom mogu prevesti u nižu razinu angažiranog strukturalnog i organizacijskog kapitala u korištenje ICT tehnologija u odnosu na SAD. U većini europskih država glavni uzročnik tog zaostatka je u obrazovanju korisnika (slika br. 2.), što implicira nužnost dodatnog ulaganja u edukaciju korisnika u svrhu potpore investicijama poduzeća u ICT tehnologije.
Slika 2.: Čimbenici od utjecaja na jaz između korištenja ICT tehnologija u odnosu na SAD, 2005.
Izvor: Cette, G. and J. Lopez (2010), ICT Demand Behaviour: An International Comparison, ICTNET 2nd Workshop on ICT, Intangibles and Innovation, London, April 11-12.
Zanimljiv je utjecaj i regulatorne nefleksibilnosti koja također iskazuje značajan utjecaj na ovaj jaz, odnosno moguće je dokazati kako fleksibilnije zakonodavstvo (osobito u odnosu na reguliranje radnih odnosa) ima pozitivan utjecaj na investicije u ICT na nacionalnoj razini.
8. Outsourcing omogućava fokus na ključne djelatnosti
Istraživanja koja se odnose na više država i presjek svih privrednih grana u tim državama (Jona-Lasinio, 2010.) pokazuju kako države koje u većoj mjeri koriste eksternalizaciju aktivnosti pružanja ICT usluga pokazuju veći rast produktivnosti rada u industrijama koje su ICT-intenzivne.
9. Kvantitativne metode i ekonometrija mogu se primjenjivati i pri odlučivanju u telekom industrijama
1 % povećanja penetracije broadband tehnologije u općoj populaciji OECD država od 2002. do 2007. godine rezultiralo je rastom BDP-a od 0,025 %. (Koutroumpis, 2009.). Prema tome, na raspoloživom skupu podataka, porast od 40 % penetracije broadbanda uzrokuje transfernim mehanizmima rasta BDP-a od 1 %. U godinama od ove studije zasigurno je postignut veći stupanj zasićenja tržišta i populacije pa se i ova elastičnost mijenja, no makroekonomski način razmišljanja zasigurno neće štetiti niti telekom operaterima.
10. Zaključci po pitanju ICT-ja koji se odnose na razinu poduzeća ne mogu se bez dodatne analize preslikati na makroekonomsku razinu
Ako na razini nacionalne ekonomije poduzeća jednako investiraju u ICT tehnologije ali se razlikuju po sposobnosti uvođenja komplementarnih organizacijskih promjena kako bi ih optimalno koristila, povećanje produktivnosti koje se može pripisati takvom investiranju razlikovat će se od poduzeća do poduzeća. Kao rezultat takvog različitog utjecaja ICT investicija, povećanje produktivnosti na razini ekonomske grane ili na nacionalnoj razini bit će manje nego na razini nekih pojedinih pouzeća. Poduzeća koja zaostaju ili će uslijed pritiska izgubiti utakmicu i nestati s tržišta ili uhvatiti priključak s poduzećima-liderima. No, u međuvremenu će granska ili nacionalna produktivnost reflektirati učinak i poduzeća koja zaostaju i onih koja su lideri.
Gdje se u svemu ovome nalazi Hrvatska? U svakom slučaju, Hrvatska kao tranzicijska država može izvući značajne koristi od proliferacije ICT tehnologija i one mogu biti jedna od značajnih djelatnosti u sveopćem “ekonomskom miksu“ strateških djelatnosti. Međutim, treba biti realan, izdići se iznad razine pojedinog poduzeća ili grane i pogledati cjelokupnost nacionalne ekonomije čiji je ICT samo jedan dio. Činjenica je da ICT i u kriznim godinama bilježi vrlo blag porast zaposlenosti (cca 30.000 zaposlenih u ICT-ju, uključujući telekomunikacije, što čini oko 2.3 % ukupno zaposlenih u Hrvatskoj) s natprosječnom plaćom od 10.800 Kn bruto koji stvaraju oko 4.2 % hrvatskog BDP-a.
Hrvatski ICT proizvede i izveze softvera u iznosu od 1.1 milijarde kuna godišnje (zanimljivo, toliki je i iznos izvoza oružja proizvedenog u Hrvatskoj), te iznosi oko 1,7 % ukupnog hrvatskog izvoza. Za male otvorene ekonomije u kojima je relativno fiksan tečaj izvoz je ključan za uravnoteženje makroekonomskih agregata (te se stoga toliko i inzistira na važnosti izvoza), no prema ovom pokazatelju ne bismo mogli reći da je izvoz softvera u tom smislu i ključan. Kompleksno regulatorno okruženje, striktni zakonski propisi i nemogućnost lakog ulaska i izlaska iz vlasničke strukture novih poduzeća te kozmetička uloga burze koja nikada nije u potpunosti profunkcionirala i kao sredstvo pribavljanja kapitala dodatno otežavaju situaciju rijetkim uspješnim hrvatskim informatičkim pričama.
Jedan od mogućih zaključaka bio bi da ICT predstavlja propulzivan sektor otporan na dosadašnje recesijske utjecaje, no da je uslijed određenih nacionalnih specifičnosti kao što su rigidan regulatorni okvir, niska razina angažiranog strukturalnog kapitala i ulaganja u obrazovanje kadrova te niske razine adaptacije ICT tehnologija u svakodnevnom poslovanju ograničen u mogućnostima svojih razvoja, a samim time i postajanju pravim strateškim sektorom od velikog značaja u strukturi BDP-a i izvoza Hrvatske, usprkos nedavno formaliziranoj strategiji koja mu dodjeljuje upravo takav značaj.
