Zaposlenici međusobno vrlo često razgovaraju i vrlo često tema je posao koji obavljaju, ali to rade na način koji sigurno ne bi pred nadređenima ili osobama u koje nemaju povjerenja. Jer, ono što se vrlo često u razgovorima o poslu provlači jest žaljenje na sami posao, odnosno, način rada, kolege, nadređene, sve što im padne napamet...
I dok se to iz kuta poslodavca može na prvu činiti iznimno loše jer prikazuje njihovu organizaciju u lošem svjetlu, zapravo cijela takva situacija i nije toliko loša. Naime, ako zaposleni razgovaraju na takav način koji zahtijeva povjerenje u osobu ili osobe kojima se obraćaju s tugaljkama, to znači da su zapravo s njima povezani.
Naime, opće je poznato da ako jedna osoba drugoj odaje neke povjerljive i privatne informacije, smatra da ta osoba kojoj se povjerila neće to širiti dalje. I time se stvara jedna malo posebnija veza, razinu ili više njih iznad kolegijalnosti. A tako nešto stvara veze među kolegama koje pomažu u obavljanju posla jer će povezaniji kolege bolje raditi zajedno, prvenstveno jer su spremni pomoći jedno drugom i jer jedno u drugom vide oslonac kad stvari nisu baš najbolje.
Uostalom, zajedničke večere, putovanja, odlasci na kave i slično, dio je svake veće i(li) ozbiljnije organizacije. Baš kako bi se zaposlenici međusobno povezali i sklopili eventualno prijateljstva. A žaliti se jedno drugom dio je odnosa pa nadređeni čak i ako načuju nešto što im se ne sviđa, ne bi trebali reagirati. Osim ako nije baš riječ o iznimno lošim stvarima, no to je za neku drugu temu.
Dakle, poticajno je omogućiti zaposlenicima trenutke tijekom radnog vremena kad mogu dobiti priliku komunicirati u privatnijem okruženju, sigurni da će ono što govore čuti isključivo osobe koje to moraju čuti. Na taj način se dokazano poboljšava radna atmosfera, jer, kao što je spomenuto, veze među kolegama postaju čvršće. Sve zbog zadobivenog povjerenja...
