Sjedim ja tako s prijateljicama na kavi. Došle smo se opustiti, saznati novosti jedna o drugoj, međusobno se podržati i osnažiti, a najviše od svega nasmijati do suza. Ne znam kada i kako, no u roku od pola sata svih pet je masno tračalo svoju svojtu. Bilo je aktualno nezadovoljstvo svekrvama, jednim svekrom, dvjema posesivnim sestrama, jednim ludim bratom...a one samokritične požalile su se i na to kako se njihova šira obitelj ponaša prema muževima. Razgovor je postao opasan kada su neke zapale u pravu ljutnju prema svekru jedne prijateljice.
Ubrzo su nam se nepozvano pridružili Anin, Marijin i Dunjin životni partner s kolicima. :-/. Oni su imali svašta za reći o puncima, punicama i ženinoj obitelji. Promatrala sam kako bijes raste kod svih sudionika razgovora, kako se zauzimaju strane, kako se brane oni koji su se sasvim kadri i sami braniti i kako ekipa postepeno ustaje od stola uz „Marš budalo!!!“ i odlazi. Na kraju sam ostala sama za stolom, s neplaćenim računom i odličnim pitanjem za kolumnu.
Zašto je šira obitelj tako često kamen spoticanja? Zašto se svekrve „svuda guraju“, a snahe „kradu sinove“? Zašto „punice mrze zetove“, a „zetovi unesrećuju njihove kćeri“?
Evo što sam čula na gore spomenutoj kavi u više različitih varijanti od sve četiri prijateljice: „Zanimljivo je kako svekrve očekuju da ih snahe objeručke prihvate i zavole, ljute se i prigovaraju sinovima ako nije tako, a istovremeno „ne vide“ kakav odnos su one izgradile sa svojom svekrvom. Njihove snahe to će pak prvo zamijetiti...Uglavnom je pravilo da one koje su najviše „zgazile“ svekrvu, izolirale je od svoje obitelji pa i okrenule sina i unučad protiv nje sada traže „pravdu“ za sebe. One „zaslužuju“ bolje. Ma nemoj!“.
Kako ja vidim stvari? Kada je u pitanju svojta česta je tendencija stvaranja negativnih predrasuda bez prethodnog upoznavanja osobe. Nerijetko čujem ružna mišljenja o članu „njegove/njezine“ obitelji da bi na kraju shvatila da osoba koja to govori , osobu o kojoj govori još uopće nije upoznala! Ona joj pripisuje osobine i namjere vezane uz negativna vjerovanja okoline u kojoj živi. Po tom sistemu od snaha i svekrva gore prolaze jedino maćehe i to sve zbog Snjeguljice i Pepeljuge.
Najgore je što često s tim vjerovanjima živimo godinama. Čak i kada susretnemo tu osobu, ne otvaramo mogućnost istinskog upoznavanja...jer ona je snaha/svekar - svekrva; zet/punac-punica, a “znamo mi što to znači“... Iz tih uvjerenja kreće i negativno tumačenje ponašanja te osobe.
Pa tako kada svekrva pozove na Božićni ručak ona gnjavi, želi kontrolirati, sebična je i neuviđavna i ne vodi računa o tome da smo sada „mi“ obitelj i da bi trebali imati svoj božićni ručak. Kada pozove majka (prijatelj, prijateljica, sestra, brat i sl.) - ona je uviđavna i želi nam za praznike pokloniti da ne kuhamo i da se ne naprežemo. Kada svekrva predlaže kako slaviti rođendan unuka ona se miješa, prisvaja ulogu majke, ugrožava, čak štoviše želi ukrasti tu ulogu...kada majka (prijatelj, prijateljica, sestra, brat i sl.) radi isto ona brine za naše financije, prezaposlenost, zdravlje, dobre odnose. Kada dijete padne i ozlijedi se na čuvanju kod svekrve...ništa drugo nismo niti očekivale, sigurno ga je ostavila bez nadzora, nije brinula o njemu, uzela ga je samo zato da se hvali po susjedstvu, bila joj je važnija frizura nego sigurnost maloga/le, sada će dijete do smrti biti traumatizirano, kakva je - čudo da je naš muž doživio odraslu dob (doduše, traumatiziran je, ali tu smo sada mi da to popravimo). Kada padne na čuvanju kod bilo koga drugoga...događa se, djeca padaju.
Ulovila sam i samu sebe...nemam svekrvu, ali majka mojeg partnera na jednoj zajedničkoj kavi dolila je iz svoje flaše Schweppes u moju čašu. Ona me ne poznaje, ne poznaje niti granice mojeg privatnog prostora i izrazitu osjetljivost po pitanju čaša, tanjura, jela i pića. Da je itko drugi to učinio, unatoč mojoj osjetljivosti, a uzimajući u obzir njegovo nepoznavanje mojih granica privatnog prostora, protumačila bi to kao pokušaj prijateljskog zbližavanja i povezivanja...no, kada to radi ONA to tumačim kao napad na moj privatni prostor i bezobraznu demonstraciju moći! Uostalom ta žena stalno nešto naređuje:“Sjedni ovdje da ti ne puše.“, „Odi se malo odmoriti.“, „Nemoj skupljati tanjure sa stola.“, „Ti sjedni u hlad da ti ne bude vruće.“...i tako stalno. Kada tako nešto radim ja, to je iz brige prema osobi i želje za dobrim odnosom, no kada to radi ONA časna riječ, vjerujte mi to je čisto, stopostotno naređivanje.
Odlična je ideja takvim gledanjem na stvari samoj sebi zagorčavati život ;-).
Ono što u stvari želim reći...ako se odlučimo negativno tumačiti neku osobu (zbog uloge koju ima u našem životu, negativnih predrasuda ili stereotipa okoline u kojoj živimo), ona u stvari ne može ništa. Ne postoji ponašanje kojim bi nam se približila ili pokazala i dokazala svoju dobronamjernost prema nama jer jednostavno ne postoji ponašanje koje čovjek nije kadar protumačiti negativno, kao čin neprijateljstva. Ali priča je dvosmjerna...i naše ponašanje netko tumači i to bismo uvijek trebali imati na umu.
Pravo pitanje je u stvari kome zagorčavamo život ako izabiremo ponašanje ljudi oko nas tumačiti kao neprijateljska, kontrolirajuća i zlonamjerna? Tko se bolje osjeća? Onaj tko odluči vjerovati da je svekrvina rečenica: „Ti sjedni u hlad da ti ne bude vruće.“ brižna, skrbna i puna pažnje ili onaj tko odluči da mu svekrva tako zapovijeda i ugrožava moć i integritet?
Pitam se ne bismo li opreznije, blagonaklono, gradili ove odnose kad bismo u svakom trenutku imali na umu da nas život vodi cijelim krugom i da iako smo sada snaha/zet, jednom ćemo biti svekrva/svekar, punica/punac, ludi brat ili posesivna sestra?
Često se zapitam, kada bismo u potpunosti mogli odbaciti predrasude koje utječu na naše tumačenje tuđeg ponašanja kakve bi osobe upoznali? Postoji li mogućnost da bi nam se netko od svojte svidio? Da bismo otkrili puno sličnosti? Da li bi, da nisu „ta uloga“ koja jesu, u našem životu poželjeli njihovo iskreno prijateljstvo?
Ustvari, svi koje susretnemo nose neku ulogu.. da li možda, samo možda (ne tvrdim da smo svi takvi i to za sve uloge, za neke imamo i pozitivne predrasude) zbog stereotipa i negativnih predrasuda propuštamo upoznati zanimljive i vrijedne ljude?
O autorici: Ivana Šešo, mr. socijalna pedagoginja. Osposobljena je za savjetovanje po principu Realitetne terapije. Bavi se pojedinačnim i grupnim psihosocijalnim tretmanom. U svom radu primjenjuje različite terapijske pristupe: prvenstveno princip teorije izbora, sistemski i psihodinamski pristup te brojne kreativne tehnike rada. Autorica je knjige(sa Pršić Emina) Nedostaje? Ne. Dostaje!
