U prošloj smo kolumni vidjeli da nas na ovom dosta „raščupanom“ web mjestu smatraju najboljima na svijetu u disciplini presađivanja bubrega (vidi OVDJE). Pogledajmo kako nas u tom doživljavaju ultimativni autoriteti, dakle Eurotransplant (vidi OVDJE).
Iskoristimo li ovdje „tvrde brojke“ a ne neke impresije ili „politički PR“, uistinu je Hrvatska „prvak svijeta“! Počnimo od „ulaza“ u sustav transplantacija, osjetljivo područje darivatelja organa za presađivane tj. u program darivatelja organa. Tu Hrvatska sada stoji odlično. Od 2010. je Nr. 1 u Eurotransplantu, EU organizaciji razmjene organa za transplantaciju:
Gornji je grafikon do 2013. godine a u 2016. je situacija vrlo slična: Hrvatska ima 34 donora na milijun stanovnika dok je prosjek Eurotransplanta 15!
Ako se broj davatelja organa odnosi na „učinkovitost“, onda se broj presađivanja odnosi na „djelotvornost“ sustava. To je broj transplantacija na milijun stanovnika:
Gornji graf je također za 2013,a u 2016. su podaci za Hrvatsku također impresivni: imamo 37 presađivanja svih organa na milijun stanovnika, a prosjek Eurotransplanta je 22,6.
JESTE LI ZNALI?
... kakve veze s transplantacijom imaju osobe imenom Christiaan Barnard i Hamilton Naki? Kirurga Barnarda koji je izveo prvo presađivanje srca u svijetu sjećaju se svi:
Obratno, osim insajdera u transplantacijskim krugovima i wiki-freakova, za lik i djelo Hamiltona Nakija nije čuo gotovo nitko:
Evo svjedočenja samog C. Barnarda:
„Hamilton Naki je bio tehnički vještiji od mene. Bio je bolji zanatlija od mene, posebno u šivanju i imao je odlične ruke za operacijsku dvoranu.“
Ova pohvala je višestruko indikativna: Naki nije bio liječnik po obrazovanju, bio je vrtlar u bolnici, crnac u tadašnjoj Južnoj Africi! Njegovo angažiranje kao važnog asistenta je svakako putokaz inovativnom HR-u, gdje se sve mogu naći vrhunski talenti, vrlo često posve izvan temeljne struke za koju je netko dobio formalno obrazovanje!
Još jednom „Jeste li znali?“: da je prvo presađivanje bubrega u Hrvatskoj obavio prof. Frančišković u Rijeci davne 1971. godine:
Kakve veze ima priča o uspjehu transplantacijske medicine u Hrvatskoj s inovacijom? Vrlo jake! Prvo treba istaknuti kako su je uspješnom učinili ljudi koji su radili pionirske poduhvate: spomenuti Frančišković, zatim u Zagrebu profesori Čečuk i Kaštelan:
Ovaj potonji je osnovao prvi laboratorij za tipizaciju tkiva, neizostavnu kariku u pripremi za transplantaciju, kako sa živih, tako i s preminulih davatelja. Autor ovih redaka je i sam bio sudionikom početaka u tim „herojskim“ vremenima radeći softver za izračunavanje razine histokompatibilnosti između davatelja i primatelja organa. To je uistinu bilo nešto posve novo, iako desetak godina prije oca moderne discipline inovacije P.F. Druckera nitko od nas nije imao pojma da radimo inovacije!
Treba reći da su tadašnji poduhvati u početcima organizirane transplantacije i danas strahovito poučna na načelnoj razini. Kao prvo ova priča je poučna na razini koliko je potrebna suradnja u inovaciji: ništa ne bi bilo od cijelog transplantacijskog programa da nema suradnje cijelog niza sudionika u tom lancu: obitelji davatelja organa, eksplantacijske ekipe, laboratorija za testiranje, imunologa i na kraju transplantacijskih kirurga i njegovog tima. Ostvarenje međunarodne suradnje se očituje u pristupanju Hrvatske Eurotransplantu još 2007. godine. Ovdje ne možemo izbjeći sljedeću usporedbu: „Kad ćemo pristupiti OECD-u?“.
No imamo još općenitiju razinu: „inovacija“ zvana transplantacija organa ne bi imala nikakve šanse da su se u odlučivanje upleli sveprisutni „neprijatelji inovacije“. Na početku im je bilo najlakše reći: „Postupak uzimanja otrgana umrle osobe nije zakonom definiran, dakle zabranjen je!“. Tu bi se ponovila ista priča kao i u mnogim drugim, doživljenim slučajevima birokratskog otpora svemu novome: „Nije po propisu!“. Na sreću, u očitom „inovacijski prijateljskom“ okruženju je netko dobro razumio da je promjena nekog zakona „mačji kašalj“ u odnosu na složenost cijelog transplantacijskog sustava. Zakonske odredbe koje podupiru darivanje organa su zajedno s kvalitetno uspostavljenim sustavom i dobrom promocijom omogućile najnoviji procvat transplantacijske medicine u nas.
Dakle, glavne pouke za inovacijsku kulturu iz uspješne transplantacijske priče su:
- Inovacija je i te kako moguća i u Hrvatskoj
- Inovativni pojedinci su među nama - samo im treba omogućiti da realiziraju svoju ideje
- Spriječimo „neprijatelje inovacije“ da izgovorima poput „nije po zakonu“ ili „nama je i ovako dobro“ sprečavaju napredak., Za svaki je napredak potrebna promjena (= inovacija)
Kako možemo prepoznati „neprijatelje inovacije“ u ovoj kolumni naredni ponedjeljak, pod naslovom „Osam najgorih neprijatelja inovacije“.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
