Umjesto tema najavljenih u prethodnoj kolumni (TraJaN projektni prijedlog i Hrvatska postignuća u okviru OGP inicijative) odlučio sam se za jedan mali „intermezzo“. Povod tome su:
Udruga Lipa je izrazila veliko nezadovoljstvo mojom kritikom nekih njihovih koncepata. To se prije svega odnosi na činjenicu da su „predmeti“ koje građani prijavljuju u Crnoj Knjizi zapravo subjektivan vrlo uzak izbor. Manje od 0,01% od desetaka milijuna pojedinačnih proračunskih stavaka. Takav omjer ne stvara nikakvu generalnu prevenciju, jer se nitko od „potrošača“ javnoga novca neće brinuti, ako mu je vjerojatnost da bude uhvaćen 0,01%! Na portalu Udruge Lipa uostalom nije moguće vidjeti koliko su slučajeva prijavili građani zbog toga što ih se prikazuje zajedno sa svim ostalim objavama Udruge. Na primjer za pretragu „kont“:
No reakcija na kritiku (koja je bila i konstruktivna, jer su dane i pohvale i prijedlozi poboljšanja) je samo primjer jedne vrlo loše prakse u Hrvatskoj. Ona ide od pojedinca, pa sve do vrha vlasti: netolerancija čak i na dobronamjernu i konstruktivnu kritiku. Ta pojava je tolikih razmjera da se stječe dojam da smo završili „fakultet za odbijanje kritike“!
Ako postoji i najmanja mogućnost za to, kritiku ćemo odbiti, pri tome ćemo biti višestruko inventivniji nego kad treba nešto unaprijediti u svojem poslu. Metode za odbijanje kritike na svim razinama su raznovrsne:
- Vi ste amater, a mi smo profesionalci, sigurno dobro (oni su napravili i Titanic!) ?
- Imamo sada važnijeg posla!
- Za to je odgovoran netko drugi!
- To se nije desilo!
- Postupali smo po propisima
- Šteta nije velika!
- „Administrativna šutnja“
- ...
Kakve ovo ima veze s inovacijom i s neposrednom demokracijom? I te kakve! Naime, svaki prijedlog za poboljšanjem, svaka inovativna ideja koja je usmjerena na mijenjanje postojeće prakse se može doživjeti kao i kritika. Čak i ako je kritika formulirana isključivo kao prijedlog unapređenja, ona se doživljava osobno, kao nepoštivanje dosadašnjih napora pojedinca ili organizacije makar je rezultat njihove aktivnosti daleko podoptimalan ili čak posve štetan.
Tako se inovativna ideja a priori percipira kao smetnja, nešto što remeti sadašnji, „najbolji mogući“ poredak stvari. Tu nestaje veza prema „neposrednoj demokraciji“: svaki prijedlog građana bilo koja aktualna vlast na svim razinama doživljava kao kritiku, odnosno „šum“ u njihovom poslu. Prisutna je logika:
„Mi imamo legitimitet, izabrali ste nas na četiri godine, sada nas pustite da radimo i ocijenite nas na sljedećim izborima!“
Kako smo ranije prikazali, taj „sustav“ je nefunkcionalan zato što je „povratna veza“ slaba i spora:
- Na preferencije birača u nas nažalost više utječe ideologija i marketing nego prethodni rezultati i program
- Četiri godine su toliko dugo razdoblje da se ranije pogreške zaborave, a vladajuće previše ne brine što će se desiti za 2-3 godine!
Između ostalog i zato je u Hrvatskoj dominantna posredna demokracija, umjesto „direktne“. U takvim uvjetima vjerojatno na 99% odluka utječu i donose „posrednici“, dakle zastupnici i vijećnici, a manje od 1% prijedloga koje daju neposredno građani uspije proći kroz žrvanj političke birokracije. Kakva je pozicija Hrvatske u neposrednoj demokraciji pogledajte u okviru „Jeste li znali?“.
JESTE LI ZNALI da na svjetskoj razini postoji mjesto gdje se prati i vrednuje stupanj neposredne demokracije? To je IDEA - INTERNATIONAL INSTITUTE FOR DEMOCRACY AND ELECTORAL ASSISTANCE:
Društvo zemalja u ovoj organizaciji je šaroliko, od vrhunski demokratskih (Nizozemska, Njemačka, Skandinavija, do azijskih i afričkih zemalja. Hrvatske nema, što ne znači da nije obuhvaćena istraživanjem demokratskih praksi. Rezultati su prikazani grafički i tabelarno, OVDJE:
Švicarska ima indeks 0,87 , Slovenija i Litva oko 0,60 , a Hrvatska je na 0,40.
Optimisti će reći: „Super, bolje od Austrije i pogotovo Njemačke (koja je dobila 0,1 zbog toga što referendume ima u pravilu „samo“ na pokrajinskoj razini.“
Pesimisti će reći: „Zašto nismo članovi IDEA organizacije i zašto smo ipak samo treća Europska liga?“.
IDEA u svojoj metodologiji neposrednu demokraciju svrstava u „participativnu demokraciju“ mjeri sljedećim elementima:
Element „participativne demokracije“: | Hrvatski indeks |
Civil Society Participation | 0.80 |
Electoral Participation | 0.64 |
Direct Democracy | 0.40 |
Subnational Elections | 0.82 |
Po ovome se vidi da nam neposredna demokracija daleko zaostaje za predstavničkom, pa čak i za onom gdje su građani zastupljeni kroz NGO sektor. Neposredna demokracija se vrednuje pomoću ovih pokazatelja o javnim inicijativama, referendumima, plebiscitima i obvezujućim referendumima (vidi OVDJE):
- Lakoća iniciranja aktivnosti neposredne demokracije se mjeri:
- Postojanjem procesa neposredne demokracije,
- Brojem potrebnih potpisa,
- Vremenskim limitima za prikupljanje potpisa.
- Lakoća odobravanja se mjeri:
- Izlaznost,
- Većina „ZA“,
- Većina po jedinicama.
- Konzekvence izjašnjavanja građana mjerene legalnim statusom odluke građana:
- Obvezujuće,
- Konzultativne.
- Statistika prošlih javnih izjašnjavanja:
Dakle, jedan od ključnih pokazatelja je lakoća iniciranja referenduma. Hrvatska je tu jako napredovala 2010, kad je ukinut limit 50% izlaznosti na referendumu ali samo zbog „političke volje“ da prođe kasniji EU referendum. Kako stojimo s ostalim pokazateljima u nastavku teksta!
Glavni konkretni sadržaj pojma „Neposredna demokracija“ je referendum. Koliko ga je lako inicirati možemo pokušati definirati numerički na ovaj način:
Formula za ILIR = Indeks Lakoće Iniciranja Referenduma:
ILIR = vremenski limit potpisivanja inicijative (dani) / broj potrebnih potpisa (% od elektorata)
Inicijativu je to lakše progurati što je broj dana za potpisivanje dulji, a to teže što je broj potrebnih potpisa veći.
Kako tu stoji Hrvatska? Imamo limit od 15 dana, te postotak od 10% potpisa:
ILIR (CRO) = 15 / 10 = 1,5
Gdje smo u odnosu na druge zemlje prikazuje tablica dobivena podacima iz analize koju je Vijeće Europe radilo 2005. godine (analizu vidi OVDJE). Nažalost nema svježijih podataka ali se situacija u drugim zemljama vjerojatno nije mijenjala na gore. Iste podatke koristi Gonga u svojoj analizi referenduma, vidi OVDJE.
Kada se iz TABLICE preuzmu podaci za zemlje koje imaju regulirane inicijative građana za referendume, onda ILIR (CRO) = 1,5 dobiva na značenju:
Nažalost, kao i u mnogim drugim indeksima u kojima se uspoređujemo sa svijetom smo pri kraju. Najbolji Portugal je tu bolji od nas 86 PUTA (ne POSTO nego PUTA). Prosjek svih analiziranih zemalja je od nas bolji gotovo 30 PUTA! Nije nikakva utjeha što je Austrija bolja od nas „samo“ 3,4 puta, jer zbog stanja državne uprave i vlasti općenito u Austriji niti nema potrebe za nekim jakim inicijativama kroz neposrednu demokraciju.
To je dokaz da je u Hrvatskoj referendum de facto onemogućen. Građanska referendumska inicijativa može proći samo ako je podržana snažnom političkom organizacijom i ako se radi o ideološkom pitanju koje traži opredjeljivanje velikog broja građana. Takav je primjer bio referendum o ustavnom definiranju braka, gdje je inicijativa prošla upravo zbog ideološkog predznaka i angažmana najjače organizacije u državi - Katoličke crkve.
Upravo zato kao značajnu inovaciju treba podržati građanske inicijative koje promoviraju pozicioniranje Hrvatske kao države unutar europskog sustava demokratskih vrijednosti - konkretno ravnoteže između predstavničke i neposredne demokracije - HR - Hrvatski Referendum (stranka u nastajanju). Takav pristup predstavlja iskorak prema konceptu otvorene vlade (OGP - Open Government Partnership). U narednoj kolumni sljedeći ponedjeljak ćemo vidjeti što je Hrvatska postigla u okviru OGP inicijative.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
