Završio je drugi svjetski rat. Fašizam je pobijeđen, žrtve i stradanja su ogromna, valja pokrenuti narod. Ako sam u ranoj mladosti stekao sklonost ka marketingu onda su tome svakako doprinijele socijalističke parole - bile su ujedno i jasno usmjerenje i dobro postavljen cilj. Jedna od najdražih mi je bila ona koja naravno na matematički način definira željeno društvo. Socijalizam = industrijalizacija + elektrifikacija + opismenjavanje.
Osma ofanziva
Da završim s povijesnim reminiscencijama, znate li koji je od tih ciljeva bio najvažniji, preduvjet razvoja i napretka? Toliko važan da je proglašen nastavkom oružane borbe - opismenjavanje, naravno.
Zašto pismenost nije dovoljna
Prošlo je više od pola stoljeća, već dvadeset od domovinskog rata koji nam je osigurao hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu, ali malo toga da se povede možda ključna borba za opismenjavanje. Zašto zazivam borbu, spominjem puške? Jer ni oružane bitke nisu isključene. Parafraza je to Miloševićava obraćanja narodu, ali ovaj put u potpuno obrnutom kontekstu, koji se ovih dana jasno nazire.
Pismenost nas dijeli
Zar niste svjedoci dva usijana tabora, svatko sa svojom istinom, glasnicima i vjesnicima. I upravo gotovo sto postotna pismenost, ta bajna tekovina SFRJ, omogućuje svima da čitaju, saznaju što se događa i sami izvode svoje zaključke - jedni šumom, drugi drumom. A oba ta puta vode u rat, zar ne.
Pismenost se promijenila
Pismenost, to prosto sricanje slova uz eventualno formiranje složenih rečenica možda je bilo dovoljno za SFRJ. Njima su intelektualci bili opasni i bez puške. Danas, u globalnom, nezaustavljivom okruženju kad sve vrvi informacijama, nekritička pismenost mi se čini opasnija od puške.
Sve se oko nas promijenilo. Globalno i nezaustavljivo. I umjesto da se mijenjamo i mi, ili da bar modernim obrazovanjem pokušamo spasiti našu djecu, mi uporno zanemarujemo ključne stvari, stvari koje nam niti jedna reforma obrazovanja ne osigurava. Jer postavlja ne jedan, nego stotine ciljeva. Pa mi se onda čini sasvim normalna Mujina dijagnoza o suprotnom smjeru.
Informacijska pismenost za sve
Ministre, dragi reformatori, možete li umjesto strategija, ciljeva i podciljeva jasno izreći jedno. Cilj osnovnoškolskog obrazovanja (ono je prvo, temeljno obrazovanje) je osigurati informacijsku pismenost za sve. Učenike, a onda i one koji bi trebali ponovno u osnovnu školu.
Informacijsku, ne informatičku
Tek sad dolazim do poante cijele kolumne, a vjerujem da će me kolege informatičari (poslodavci i studenti) razumjeti. Vi dobro razumijete što je sredstvo, a što cilj.
Informatička pismenost podrazumijeva vještinu korištenja informatičke opreme - računala, interneta, aplikacija, napredna i programiranja i jedna je od bitnih pismenosti pogotovo u obrazovanju, ali nije fundamentalna. Ili krovna, kako god gledali. Upravo je ona jedan od izvora, a ne rješenja problema.
U čemu je problem
Generalno, problem je u nekritičkoj izloženosti informacijama. Količina informacija kojima smo izloženi eksponencijalno raste iz dana u dan. Eric Schmidt, bivši CEO Google-a to ilustrira relacijom da je od početaka civilizacije pa negdje do 2003. godine stvoreno oko 5 exabajta informacija (5 miliona terabajta). Danas se ta količina stvori u dva dana. I tako iz dana u dan ....
Iako govorimo i o medijima, i medijskoj pismenosti, većina je informacija digitalna (digitalna pismenost) i dohvatljiva računalima/internetom. A sama informatička industrija pametnim telefonima i tablet računalima uz sve intuitivnija sučelja i sveprisutni Google doprinosi sve većem stupnju korištenja i to u sve ranijoj dobi. Do the math yourself.
Ako možemo blago konstatirati da je današnji sustav vrijednosti ozbiljno uzdrman - komercijaliziran i kako informatička pismenost ne pretpostavlja, a ni ne traži nikakvu duhovnu i emocionalnu podlogu, jasno vam iz kojeg smjera dolazi najjači udar. Pa ako on dolazi na informacijski nepismenu, mladu osobu, a mladi to najčešće jesu, jasan vam je i moj poziv na akciju.
Informacijska pismenost
Informacijska pismenost integralno uključuje sposobnosti prepoznavanja potrebe za informacijom (u bilo kojem obliku), njeno pronalaženje (iz bilo kojeg izvora), analizu i vrednovanje, pa tek onda njeno korištenje, ponekad i objavljivanje.
Nije to niti malo jednostavno, pogotovo jer se stječe od najranijih nogu, od obitelji, vrtića i prije svega znači stvaranje osobnog (u skladu s vrijednostima društva) okvira za razumijevanje. Sebe i svijeta koji nas okružuje.
Digitalna ekonomija i građanstvo
Prihvatimo li mogućnosti, pogotovo brzinu adopcije digitalne ekonomije, a ja jedino tim putem vidim budućnost našeg društva, počnimo već od osnovne škole graditi temelje digitalnog građanstva (digital citizenship) stvarajući društveno etičke norme odgovornog i ispravnog ponašanja. Ne mislim samo digitalnog, iako će nam baš ono uskoro predstavljati većinu naše osobnosti.
Počnimo stoga s informacijskom pismenošću već danas, sutra je već kasno, makar kao braća Ćiril i Metod išli od škole do škole, ulog je zaista velik.
Nadam se da ste razumjeli metaforu (i.e. informacijski ste pismeni) i da ne očekujete povratak Jedija kako bi nas vodili kroz bitku. Znanost je na čelu s ruskim supružnicima Fomichov pokrenula novu znanstvenu disciplinu kognitoniku kako bi softverski, a kako je danas drugačije i moguće, od najranije dobi odgajala djecu za kvalitetno odrastanje u digitalnom svijetu. Slobodno proguglajte, vjerujem da ćete znati kvalitetno razumjeti i problem i ideju rješavanja.
