Imam brdo prijatelja na Facebook stranici a među njima puno mladih i djece. Vole oni mene pa me stalno negdje pozivaju a ja prihvaćam. Tako imam ljubimca u Pet Society-ju, farmu na FarmVille-u 2, rješavam slučajeve u Criminal case-u, uzgajam zmaja u Dragoncity-ju, igram poker a od nedavno sam preko neta počela igrati i Play station igru Mortal Kombat.
Da ne bih postala ovisna, samoj sebi ograničila sam bivanje na FB-ku i Play stationu na sat i pol dnevno, tako da ne mogu svaki dan igrati sve :-(, ali zato se još uvijek socijaliziram u stvarnom svijetu :-). Ipak, što više igram to mi se tih sat i pol čini nedovoljnim za sve što želim.
Moji mali internetski prijatelji, obzirom da ja „smijem“ biti samo sat i pol na netu, jako su pažljivi i skrbni. Posjete moje ljubimce i avatare umjesto mene, okupaju ih i nahrane, odu na moju farmu, zaliju usjev. Oni pomažu da održavam sva stvorenja koja sam stvorila i posvojila, sve vrtove koje sam zasadila, stanove i kuće koje sam izgradila i uredila. Šalju mi poklone za unapređenje moje farme ili stana.
Često su začuđeni kako nikada nemam novaca (novac u igricama dobivate radom, posjetom prijatelju, prodajom žetve, skupljanjem jaja, voćaka, sudjelovanjem i pobjedom u natjecateljskim aktivnostima i sl.), a nemam ga jer u sat i pol dnevno NE STIGNEM zaraditi za sve što mi treba u virtualnom svijetu.
Kada moj avatar dođe u posjet nekom od avatara mojih malih FB prijatelja uvijek se zapanjim koliku su npr. kvadraturu kuće uspjeli zaraditi, izgraditi bazen, namjestiti stan potpuno ludim namještajem, slikama, dobiti dovoljno novaca da kuću mogu proširiti i na vrt, a u vrtu voćke i vrtne garniture pravo bogatstvo, a tek obleka i cipele...i onda se posramim svoje kuće i svoje odjeće i svojeg avatara pa često budem u iskušenju da tih sat i pol pretvorim u dva, dva u tri, tri u četiri, četiri u pet pa da imam i ja. Izračunala sam, da bih imala na FB sve što i moji mali prijatelji, ili barem gotovo sve, trebala bih se jako potruditi i godinu dana odvajati 6-8 sati dnevno, a gdje je još onda Mortal Kombat i Play station?
Moj Facebook prijatelj je i jedan poseban dvanaestogodišnjak koji je upravo dobio poziv od Major League Gaming -a da se dođe natjecati U Mortal Kombat-u i Call of Duty: Black Ops 2 u Phoenix. On je profesionalac u tim igrama. Unazad godine i pol dana na pobjeđuje u svim natjecanjima neovisno igra li sa svojim vršnjacima ili ljudima od 25-30 godina. Njegov profil je jigz_6-. Ima svoje youtube klipove sa preko 5 milijuna subscribe-ra, i 10 milijuna pregleda, sponzoriraju ga Playstation i Activision, na svojem Playstation računu ima dovoljno novaca za kupiti i urediti kuću u stvarnom svijetu i otići na ljetni odmor gdje poželi. Dvanaest mu je godina tek.
A onda....
Kada sa svojim malim prijateljima razgovaram „o stvarnom životu“, kada govore o prijateljima, uvijek prvo govore o onima s neta (ponajviše s Facebook-a) od kojih mnoge nikada osobno nisu upoznali, ali vide ih i doživljavaju prijateljima. Prijateljima zovu sve osobe sa kojima su povezani preko FB-a, Tweet-era, Linkdin-a, Skype-a, MSN-a i dr. nekom aktivnošću ili samo povezani, poznavali ili ne poznavali tu djecu/osobe u stvarnom životu.
Kada govore o prijateljstvu - prvenstveno ga vide kroz način na koji prijateljuju sa poznatim i nepoznatim osobama preko Facebooka. Što im je tko napisao ili stavio na zid, što su oni napisali, što ili koga su lajkali, ko je lajkao nešto njihovo , tko je na njihov Farmeille 2 poslao materijal za izgraditi dodatni hangar itd.
Imaju, kažu i prijatelje u stvarnom svijetu, uglavnom u razredu ili na slobodnoj aktivnosti ali i sa njima se više vole družiti tako da svatko otrči svojoj kući pa se „susretnu“ na netu, ili, budući i mobovi danas imaju net, sjede na klupici u parku i preko moba, svako svojeg, logirani „komuniciraju“. Da li ste se susreli s tim prizorom?
I sa mnom, kada bolje razmisle, više vole chatati nego razgovarati, to im je nekako čudno, jer kada razgovaramo „puno ih gledam u oči“.
Kažu stručnjaci: „To je net generacija to je o.k. samo pazite na potencijalne zlostavljače i neprimjerene sadržaje.“
Ali zašto onda meni zazvoni alarm u glavi kada roditelji pričaju o svojim adolescentima, hvale ih da su mirni, nezahtjevni, nemaju potrebu izlaziti, ne vise nakon škole sa prijateljima, ne lutaju gradom , čak i ne vole ići van već radije ostanu kod kuće i gledaju filmove ili „nešto rade na kompu“?
I zašto onda , svaki puta kada dođem prijateljima u posjet i pitam: „Gdje vam je klinac?“ a oni sa olakšanjem i ponosom odgovore:“U svojoj sobi na kompjuteru“ (kao nije vani ne moramo se brinuti za nju/njega), osjetim nelagodu i potrebu za dodatnim pitanjem: Na kompu...ali gdje? Gdje su ta nova igrališta naše djece?
Kažu da su oči ogledalo duše...Da li ste primijetili nešto kod net generacije? Hoće li doista gledanje u ekran zamijeniti gledanje u oči?
