"I have a dream", rekao je svojedobno jedan daleko bitniji čovjek i lider , veći neko što ćemo mi sami ikada biti. Riječi su to koje su nam svima ostale u sjećanju, iako možda ni danas ne razumijemo najbolje kontekst u kojem su nastale i u kojem su se izgovorile, osim možda onako rubno, vezano uz knjige, članke i serije koje smo gledali o borbi za prava onih koji su u manjini, koje ne razumijemo ili kojima smo zabranili snove.
A barem snovi ne koštaju puno. Sanjati je zapravo toliko besplatno, da je upravo šteta da ne sanjamo više - snovi nam uobičajeno donose ostvarenje ciljeva koje u stvarnom životu ili ne možemo postići, ili ne znam kako bi to napravili. Snovi nam objašnjavaju mogućnosti ali i skrivaju prepreke, otvaraju nam na neki način prazna polja na kojima sami možemo slikati, stvarati, graditi i igrati se.
Vrijeme je Božića, Nove godine, Djeda Božićnjaka i borova, kuglica, snijega, radosti... nekako smo spremniji za aktivnosti koje imaju dozu sjete, nježnosti, ljubavi ili ... snova.
Pa, dopustite mi na trenutak da se bacim malo u fazu snova. A potom recite mi da li je to samo san ili možda, za godinu dana, stvarnost. Snovi ostvaruju želje, a ja ću nabrojati nekoliko informatičko - državnih želja za koje bih bio sretan da su stvarnost u ovo vrijeme sljedeće godine.
Na primjer, evo jednog čudnog sna koji vjerojatno nije na ničijoj listi snova koje želite odsanjati. Nekako je pregrub, preistinit, prežestok da bi bio san. Znam da bi ljudi radije bacili san koji uključuje lagodan život, sunce, more, jahte ili što već, ali netko mora i ovaj - san o informatičkoj zbilji, ma kako to čudno zvučalo. A on izgleda nekako ovako...
Informatička struka napokon je došla na svoje - priznata kao vrijedna struka koja ima ogroman izvozni potencijal kroz izvoz znanja. Proradila nam je gospodarska diplomacija, pa sve više sudjelujemo u izvoznoj inicijativi. Država je prepoznala mogućnost brzog rasta struke, pa je u Ministarstvu gospodarstva osnovala posebni sektor koji će potpomagati upravo ovu granu. S obzirom na to da je najveći potrošač IT usluga u Hrvatskoj, država ju odlučila uvesti reda i u svoje projekte: novi Zakon definira kako se projekti u državnoj upravi odabiru, kako se provode, kako se nadziru i kontroliraju. Sve to je potpuno transparentno, javno objavljeno na Internetu i jasno je koja kuna (euro) odlazi gdje. Time, projekti su postali transparentni, nema više dogovorene nabave, nema netransparentnih malih nabava.
Zakonom je propisana uporaba eDokumenata i eRačuna, a pitanje elektroničkog certifikata je potpuno liberalizirano. Zapravo, država inzistira da se ne koristi papir - uporaba papira je skuplja, dok je elektronički pristup u potpunosti besplatan. I nova osobna koristi elektronički certifikat na pripadajućem čipu putem kojeg mi država omogućava niz transakcija i aktivnosti u mojoj komunikaciji s državnom upravom. Zaživio je i projekt eGrađanin, pa sad ne samo da imam svoju komunikaciju s državnom upravom, nego i vidim tko što radi s mojim podacima. A zahvaljujući Zakonu o pravu na pristup informacijama, pitam što me zanima i redovno dobivam odgovore putem elektroničkih medija.
Nitko me više ne pita za dokument ovaj ili onaj. Država (lokalna i regionalna uprava, ali i tvrtke u njihovom vlasništvu) su se napokon povezale, pa ja više nisam u pričuvnom sastavu igrača za dostavu raznih dokumenata, potvrda, izvoda ili zamolbi. Čak me niti za biljege više ne pitaju. Toliko su proaktivni da neke usluge "znaju" što mi treba i pitaju me... Želim li upisati dijete u vrtić? Zapravo, država je otvorila sve podatke koje ima i otvoreni podaci omogućuju sasvim nove poslovne prilike - izgleda da je Open Data inicijativa napokon urodila plodom. Hrvatska se brzo pozicionirala kao jedna od vodećih regionalnih lidera u projektu Open Government - transparentnost, zajednički rad i sudjelovanje bitna je odrednica današnjih projekata koji se odvijaju u državnoj upravi.
Tržišno smo se okrenuli prema regiji, EU ali i dalekim tržištima. Hrvatska je dobar "pilot" poligon, ali pravi novci se vrte na Dalekom i Bliskom istoku i Africi, a tek posredno u EU i SAD. Zapravo, potpuno je svejedno danas gdje radimo posao, bitno je da ga - radimo. Svijet je postao transparentan, pa i sami otvaramo urede tamo gdje ima posla, i izvozimo hrvatsku pamet tamo gdje je pamet potrebna. Velike tvrtke postaju još veće. Male i srednje tvrtke jačaju svoje pozicije kroz pametnu specijalizaciju. Čak su i dokumenti koje smo prošle godine napisali (poput Strategije ICT klastera ili Strategije inovacija) postaju donekle upotrebljivi.
Posebno smo se okrenuli malim tvrtkama u nastajanju (idemo ih zvati startupi). Napokon smo izgradili mrežu kvalitetnih inkubatora i razvojnih centara. Čak smo i ekipu iz Zagreba pokrenuli u novi projekt znanstvenog centra na Velesajmu - napokon ćemo ih prebaciti iz onih šupa pokraj Končara, stvarno je bilo vrijeme. Ministarstvo gospodarstva je pokrenulo svoj program fonda rizičnog kapitala za startupe, što je bio dobar signal za ostale strane fondove - danas je rizični kapital dostupan i otima se za mlade i potentne. No, ne samo to, poduzetništvo je napokon postalo bitno, i "pozitivno" poduzetništvo je postalo bitno ne samo u malom i srednjem okruženju, nego je na velika vrata ušlo i u korporacije. Korporacije traže aktivno svoju konkurentnu prednost, traže svoju inovativnost, i to ne samo na tržištu Hrvatske i regije, nego se mjerimo s velikim na globalnim tržištima i ne bojimo se ući u utrku s njima. Napokon smo i značajno napredovali po raznim "Doing Business in Croatia" ili "WEF" ili "ubaci neki ovdje" izvješćima jer se država, glavni negativni faktor u svima njima, napokon počela obračunavati sa sporošću, birokracijom, neradom i koji već problem imali ovdje.
A to je opet napravilo jak pritisak na sustav obrazovanja - rastu kvote na tehničkim fakultetima, rade se programi edukacije i prekvalifikacije, utječe se na više tehničkog znanja i obrazovanja u srednjim i osnovnim školama, razina matematike i fizike raste i inzistira se na znanju. Jer znanje a ne štrebanje, kvaliteta a ne srednja struja ono je što će mladim ljudima otvoriti sva vrata koje zažele. I dalje nemamo dovoljno ljudi za naš rast, ali to je već drugi par rukava - sve više ljudi iz drugih zemalja prihvaća Hrvatsku kao svoj novi dom, jer ... Ima li bolje kombinacije rada i uživanja nego kod nas?
E sad, recite vi meni, koliko smo daleko od ovoga? Tražim li puno? Ili možda još gore, jesam li napisao pamflet kojeg u ovo vrijeme opet i iznova možete pročitati na raznim stranicama raznih blogova, postova i članaka? Ponavljamo li se svake godine ispočetka i zapravo ne radimo ništa? Jesmo li ovakav post napisali prije recimo 10 ili 20 godina? Je li već vrijeme da prestane biti san i da postane - stvarnost?
Za ovakve promjene trebat će nam lideri. Da citiram Davida McCullogha, dobitnika dva Pulitzera i još po koje nagrade "We need leaders, and not just political leaders. We need leaders in every field, in every institution, in all kind of situations." Ili u prijevodu, toliko smo zaglibili da ćemo morati svi mi (da, i ti) na neki način biti lideri i pokrenuti promjene. Neće to netko drugi napraviti za nas. Neće to Zakonom urediti pomoćnik ministra. Neće to velikom investicijom rizičnog kapitala riješiti novi startup. Neće to nitko napraviti odjednom. Morat ćemo to zajedno napraviti, pa makar korak po korak, kad ne ide cijeli slon.
Ako sam u pravu, ako ćemo sve ovo opet sljedeće godine, bar samo onda unaprijed napisao kolumnu. Ali iskreno se nadam da nisam.
*O autoru: Ratko Mutavdžić osnivač je i arhitekt rješenja u tvrtki PROJEKTURA, savjetodavnoj tvrtki koja istražuje nove i tehnologije u nastajanju te ih uvodi u različite organizacije. Možete ga pronaći na adresi www.projektura.org ili na elektroničkoj pošti [email protected].
