Prelazak državne uprave na slobodni softver tema je čiji se intenzitet može gotovo matematički formulirati: pred svake izbore postane jedno od predizbornih obećanja i temom interesa javnosti, da bi odmah po završetku izbora, neovisno o rezultatima, ta tema zamrla.
Čini se kako je riječ o intelektualno tvrdom orahu: politika rado koristi mantru uštede i smanjenja troškova, ali ne razumiju dublje aspekte te priče: pojednostavljeno rečeno, fakt da migracija na slobodni softver nije besplatna, niti je trivijalna.
Da je na slobodni softver ipak moguće prijeći pokazuju mnogi primjeri u svijetu, od kojih bi zanimljivo bilo izdvojiti gradsku upravu grada München, te francusku žandarmeriju: Francuzi su na Linux preselili 85.000 radnih stanica i hvale se uštedom od dva milijuna eura godišnje samo na troškovima licenci, te smanjenjem IT budžeta za 70 posto.
Grad München, poznat zbog intrigantnih zbivanja tijekom tranzicije na slobodni softver, kao i zbog toga što je postao case-study za neke analize koje žele dokazati kako je prelazak na Linux neisplativ, hvali se uštedama od 11.8 milijuna eura, ali i još jednom značajnom osobinom: sa povećanjem broja radnih stanica koje pogoni Linux, broj intervencija kod korisnika opadao je s prosječnih sedamdesetak mjesečno na četrdesetak. Također, grad je načinio i vlastitu ekstenziju za OpenOffice, slobodni softver najčešće korišten kao zamjena za MS Office, u kojem se nalaze svi potrebni dokumenti, predlošci i memorandumi koje gradska uprava koristi u svojem poslovanju.
No, da bismo shvatili zašto su ova dva primjera uspješna, valja nam imati na umu dvije činjenice: prva je da je u tu migraciju uložena nezanemariva količina novca; druga činjenica je da je projekt u žandarmeriji započet 2006. godine, a projekt u München 2005. Projektima je, dakle, trebalo dobrih sedam godina da budu privedeni sretnom završetku.
A mi ćemo, čini se, uskoro u migraciju ući iz posve suprotnih razloga. Nakon što je u državi nestalo novca, migracija na slobodni softver čini se kao dobra zamisao koja će uštedjeti nešto troškova ionako preskupog aparata. I tako ponovo radimo stvari naopako: umjesto da migraciju planiramo, budžetiramo i strateški odradimo, u nekom ćemo se trenutku odlučiti za ad-hoc promjenu - bez plana, bez sredstava, bez strategije. Bit će to loša posljedica panične odluke rezanja troškova koja će vlast dočekati, kao i mnoge druge stvari, posve nespremna. Time će i iznenađenje biti veće kada otkriju da, iako softver jest besplatan, stručne usluge nisu. Ta će loša situacija biti potencirana činjenicom da država nije "uzgajala" IT tvrtke koje se bave slobodnim softverom jer je sve svoje potrebe zadovoljavala na komercijalnoj platformi, pa će nedostajati i stručnog kadra.
Ruku na srce, državna je uprava već jednom prošla sličnu situaciju prije nešto više od deset godina, kada je zbog slične financijske krize jedan dio poslužitelja po ustanovama preseljen na Linux platformu. No, bilo je to posve drugačije vrijeme, kada su zaposleni informatičari, suočeni sa potrebom uspostavljanja novih i naprednih servisa (web stranice, poslužitelj pošte i sl.) i nedostatkom sredstava vrlo često na vlastitu ruku postavljali Linux poslužitelje. Kako je tipična operacija posve transparentna za krajnjeg korisnika, nitko osim informatičara zapravo nije niti znao za to.
Nova priča značajno je drugačija: potrebno je zamijeniti radne stanice i educirati djelatnike, a to je bitno drugačije od situacije kada jedna osoba koja zna što radi uspostavlja jedan poslužitelj pod Linuxom. Migracija radnih stanica značajno je kompliciraniji pothvat i zahtjeva puno više resursa od puke dobre volje i znanja lokalnog IT djelatnika.
Je li, zbog svega toga, migracija uopće opravdan potez? Svakako jest, jer gore navedeni primjeri pokazuju kako uspješno izvedena migracija dugoročno donosi vrlo ozbiljne uštede. No, ulaziti u migraciju grlom u e-jagode, navrat-nanos, bez plana, bez novca i s idejom kako će se fantastične uštede ostvariti već za tjedan, dva... put su u veliko razočaranje.
No, ima li obesparena država izbora? Nema: ili će pokrenuti migraciju na slobodni softver, ili će ponovo postati najveći korisnik ilegalnog softvera. Pitanje je zapravo retoričko, kao i ono zašto uvijek sve radimo u zadnji čas i u panici?
