Svi mislimo da je to onih petnaest minuta koje si akademski djelatnici, profesori uzimaju od početka nastave i sastanaka. Po tome su poznati i jedinstveni. Svi, baš svi ostali, uključujući vladare i predsjednike dolaze na vrijeme. Jer vrijeme je novac. Naš novac gospodo.
Relikt prošlosti
U davna vremena, nastala je kao vrijeme potrebno da se nakon što javni sat, crkveni/gradski otkuca puni sat, pa dok profesori i studenti stignu na svoja, danas bi rekli, radna mjesta.
Vremena su se od tak stubokom promijenila, ne samo da odavno ne postoji ta tradicija javnog zvona, već je studentima, mladim ljudima i sam ručni sat beskoristan single device uređaj, pa ga ni ne posjeduju. Zašto bi itko danas kupio uređaj koji ima samo jednu funkciju?
Ali oni i bez sata i te kako znaju koliko je sati.
A vi gospodo iz akademske zajednice
Znate li vi kolege koliko je sati? Ili bar kome zvono zvoni, a vama je davno već odzvonila akademska nonšalancija. No, vidim da se ne obazirete i da uredno živite u vašoj akademskoj četvrti, debelo opasanoj zidinama kroz koje vrlo rijetko probija trak realnog života.
Pogled iznutra
Dosta sam dugo (pet sam godina u predavačkim poslovima, na više visokih škola i veleučilišta) svjedokom upravo te izolacije, izdvojenosti i samocentričnosti. I ne samo tog segmenta visokog obrazovanja, nego i samog sveučilišta. Tamo sam se kao doktorski student direktno uvjerio. I osobno, baš osobno razočarao.
Samodostatnost i samoljublje
Jeste li ikad sreli, razgovarali s predstavnikom akademske zajednice koji zna ono osnovno što realan sektor čini živim - slušati. Kupca.
Rijetki su takvi profesori, ja ih mogu nabrojati na prste stisnute šake, koji vam u svakodnevnom susretu neće držati lekciju. I pričati. Jer njihova glavna vještina je lijepo izražavanje. I pokrenete li razgovor o bilo kojoj temi, oni će preuzeti riječ i pojasniti vam o čemu se u stvari radi.
Kupac/korisnik
Ne pada im ni na um da bi možda mogli poslušati i drugu stranu. Neovisno koga. Možda baš svoje kupce, odnosno korisnike. Oni i ne znaju da su kupci upravo ti koji ih financiraju. Živući u svojim akademskim četvrtima u mraku i izolaciji nisu ni shvatili da su upravo studenti njihovi kupci, ili bar korisnici. I da oni imaju i te kako što za reći, jer oni su ti koji ulažu tri do pet godina SVOG života i rada i bilo bi najmanje korektno da ih se sasluša.
Vrijeme
Još jedan, možda još vidljiviji simptom je odnos prema vremenu. Našem vremenu. Oni žive u svom ritmu: predavanja - ispitni rokovi - završni ispiti, a gdje i kad je izvješeno (u zadnji čas) na nekoj obavijesnoj ploči/webu. A jeste li kad poslali ljubazan upit mailom i u razumnom roku dobili odgovor iz te akademske četvrti. Tamo i mailovi sporije rade, na prvih par se oglušuju kao da testiraju upornost. Ukoliko nisteustrajni, problem se očito može riješiti i sam. Tek nakon nekoliko požurivanja u pravilu dobivate odgovor - poštovani kolega, primio sam vaš upit ali imam redovnog posla. Ispite, rokove, konferencije, ...
Četvrt koju valja rušiti
A što sam ja, što s mojim, našim, realnim vremenom, poštovani kolege? Onim koje ne kasni, nego neumitno teče, donoseći iz dana u dan nove spoznaje, odnose i rezultate. I rezultate dragi kolege! Rezultate koji se traže u onom realnom sektoru, onom izvan vaše četvrti opasane visokim zidovima u koju ni pojam o modernom vremenu još nije ušao. I koju definitivno valja rušiti.
Najbolje iznutra, što svim snagama i pokušavam. Jednim jedinim principom - uvažavajući svoje korisnike/studente i poštujući njihovo vrijeme. Bez ikakve odgode.
