Nova komisija za umjetnu inteligenciju pod okriljem UN-a i ITU-a pokušava odgovoriti na problem koji sve više opterećuje globalno tehnološko tržište: umjetna inteligencija razvija se brže nego što se države uspijevaju dogovoriti o zajedničkim pravilima. Dok jedne zemlje guraju inovacije i industrijsku konkurentnost, druge naglašavaju sigurnost, zaštitu podataka, ljudska prava ili digitalnu suverenost. U takvom okruženju globalna komisija koja za isti stol dovodi tehnološke lidere, političare i regulatore nije samo diplomatski format, nego pokušaj stvaranja minimalnog zajedničkog jezika.
U komisiji sudjeluju predstavnici velikih AI i tehnoloških kompanija, državnih vrhova i međunarodnih institucija, a prvi sastanak zakazan je u Ženevi. Teme su odabrane tako da povezuju razvoj i odgovornost: infrastruktura za umjetnu inteligenciju, primjena u zdravstvu, obrazovanju, sigurnosti hrane i odgovoru na katastrofe, uz pitanja povjerenja i sigurnosti. Time se AI ne promatra samo kao komercijalni proizvod, nego kao tehnologija koja može pomoći javnim sustavima, ali i produbiti razlike između zemalja koje imaju računsku infrastrukturu i onih koje nemaju ni stabilan pristup internetu.
Posebno je važna procjena da milijarde ljudi i dalje nemaju odgovarajuću internetsku povezanost. Ako se umjetna inteligencija gradi samo na jezicima, podacima, tržištima i infrastrukturama najbogatijih zemalja, njezina će korist biti neravnomjerno raspoređena. Komisija zato pokušava povezati AI s osnovnim digitalnim razvojem: pristupom mrežama, lokalnim podacima, obrazovanju, javnim uslugama i modelima koji rade u različitim jezicima i uvjetima. Bez tog sloja, globalna AI politika lako ostaje rasprava bogatih država i velikih kompanija.
No izazov će biti pretvoriti deklarativnu suradnju u konkretne standarde. Države imaju različite interese: SAD želi zadržati tehnološko vodstvo, Kina razvija vlastiti regulirani i državno usmjeren ekosustav, Europska unija gradi pravni okvir usmjeren na rizike i prava, a mnoge zemlje globalnog juga traže pristup infrastrukturi i znanju. Tehnološke kompanije žele pravila koja ne usporavaju razvoj, ali istodobno žele izbjeći nepredvidivu fragmentaciju po tržištima. Komisija može otvoriti dijalog, ali neće lako ukloniti ekonomske i geopolitičke razlike.
Za industriju je važna činjenica da se pitanje AI infrastrukture pojavljuje uz etiku i društveni učinak. To znači da se odgovorna umjetna inteligencija više ne svodi samo na sadržajne filtre, zabranu štetnih odgovora ili transparentnost modela. U igri su podatkovni centri, čipovi, energetska potrošnja, dostupnost modela, jezična raznolikost, sigurnost lanaca opskrbe i sposobnost javnih institucija da razumiju tehnologiju koju nabavljaju. Regulacija će se sve više kretati od apstraktnih načela prema operativnim uvjetima uporabe.
Za Europu, a time i Hrvatsku, inicijativa dolazi u osjetljivom trenutku. Europski AI Act stvara pravila za tržište, ali globalne platforme dolaze izvan Unije, a infrastruktura je velikim dijelom američka ili azijska. Male zemlje trebaju međunarodne standarde jer same teško utječu na ponašanje najvećih dobavljača. Ako UN i ITU uspiju otvoriti prostor za interoperabilne sigurnosne i razvojne okvire, to bi javnim institucijama, obrazovanju i zdravstvu moglo pomoći da AI uvode uz manje pravne i tehničke nesigurnosti.
Nova komisija zato je važna manje zbog toga što može brzo donijeti obvezujuća pravila, a više zato što potvrđuje da umjetna inteligencija ulazi u istu kategoriju globalnih pitanja kao telekomunikacije, energija, klima i sigurnost. Industrija će nastaviti razvijati modele, države će nastaviti braniti svoje interese, ali prostor između njih mora dobiti mehanizme koordinacije. Bez toga će AI napredovati kao globalna tehnologija s lokalnim pravilima, nejednakim pristupom i sve većim povjerenjem u odluke koje donose oni koji kontroliraju infrastrukturu.
