Kineska vlada priprema petogodišnji program ulaganja od približno dva bilijuna juana, odnosno oko 295 milijardi američkih dolara, namijenjen izgradnji podatkovnih centara diljem zemlje. Riječ je o jednom od najvećih državno koordiniranih infrastrukturnih napora u području informacijske tehnologije, čiji je cilj osigurati domaću računalnu osnovu za treniranje i izvođenje sustava umjetne inteligencije te smanjiti ovisnost o stranoj tehnologiji.
Plan izrađuje nekoliko ključnih državnih agencija, među kojima i Nacionalna komisija za razvoj i reforme, tijelo koje upravlja najvažnijim gospodarskim odlukama u zemlji. Nacrt predviđa mrežu međusobno povezanih računalnih čvorova raspoređenih po različitim regijama, čime bi se kapaciteti za obradu podataka rasporedili izvan najgušće naseljenih i energetski preopterećenih područja. Najveći dio kapaciteta vodili bi državni operatori China Mobile i China Telecom, koji bi ujedno jamčili međusobnu povezanost čvorova i stabilan prijenos podataka.
Pristup koji se ocrtava razlikuje se od tržišno vođenog modela kakav prevladava u Sjedinjenim Državama, gdje izgradnju kapaciteta diktiraju hiperskaleri i privatni kapital. Kineski model počiva na centralnom planiranju i koordinaciji državnih poduzeća, što omogućuje brže donošenje odluka o lokaciji, opskrbi energijom i prioritetima, ali otvara i pitanje učinkovitosti takvih ulaganja te stvarne iskoristivosti izgrađenih kapaciteta. Dio analitičara upozorava da centralizirani planovi te veličine nose rizik viška kapaciteta u pojedinim regijama, posebno ako potražnja za domaćim modelima ne bude rasla predviđenim tempom.
Pozadina poteza leži u sve oštrijem tehnološkom natjecanju dviju najvećih svjetskih ekonomija. Američka izvozna ograničenja na napredne procesore za umjetnu inteligenciju otežala su kineskim tvrtkama nabavu vrhunskih čipova, što je domaće proizvođače poluvodiča i operatore podatkovnih centara prisililo na traženje alternativa. Nacionalni program izgradnje računalne infrastrukture u tom je kontekstu i odgovor na vanjske pritiske i pokušaj da se domaća industrija postavi na neovisnije temelje.
Za europsko tržište kineski plan ima dvojaku poruku. S jedne strane, pokazuje razmjere sredstava koja pojedine države spremno usmjeravaju u računalnu infrastrukturu, čime se mjerilo konkurentnosti pomiče prema gore. S druge strane, naglašava pitanje energetske održivosti, jer mreža podatkovnih centara takvih dimenzija traži goleme količine električne energije i sustave hlađenja. Upravo je opskrba energijom već prepoznata kao glavno usko grlo razvoja podatkovnih centara, a ne nedostatak kapitala.
Za regiju jugoistočne Europe i hrvatsko tržište potezi takvih razmjera nemaju izravan učinak na svakodnevno poslovanje, ali oblikuju širi okvir u kojem se donose odluke o smještaju podataka i nabavi računalnih resursa. Kada najveće svjetske ekonomije računalnu snagu tretiraju kao stratešku infrastrukturu, manja tržišta moraju razmišljati o tome gdje će i pod kojim uvjetima nabavljati kapacitete za vlastite digitalne projekte. Ovisnost o stranim pružateljima u takvom okruženju postaje pitanje ne samo cijene, nego i dostupnosti.
Valja imati na umu da se najveći dio podataka o programu zasad temelji na navodima upućenih izvora, pa konačni opseg, dinamika i lokacije ulaganja mogu odstupati od prvih najava. Centralno planirani infrastrukturni projekti takve veličine u prošlosti su pokazali sklonost kašnjenjima i prekoračenjima, ali i sposobnost brze mobilizacije sredstava kada postoji jasna politička volja. Stvarni učinak na globalno tržište računalne snage moći će se ocijeniti tek kada krenu prve gradnje i kada se pokaže koliko su izgrađeni kapaciteti doista iskorišteni.
Konkretni iznosi i rokovi za sada se temelje na navodima upućenih izvora, a službena potvrda kompletnog programa tek se očekuje. Ipak, smjer je jasan: računalna snaga postaje strateški resurs koji se planira na razini države, slično kao energetika ili promet. Za regionalna tržišta, uključujući hrvatsko, to znači da će pitanja smještaja podataka, dostupnosti kapaciteta i cijene računalnih resursa sve više ovisiti o globalnim odlukama koje nadilaze pojedinačne tvrtke i sektore.