Troškovi nastali provalama u računalne sustave nastavljaju rasti

Istraživanje koje je proveo IBM donosi loše vijesti za one koji brinu zbog moguće provale u sustav. Naime, taj čin od kojeg organizacije i kompanije svih veličina zaziru postaje sve skuplji i skuplji pa tako za veće korporacije prosječni trošak postaje 3,92 milijuna američkih dolara, što je rast od 12 posto unazad posljednjih pet godina.

Iistraživanje je provedeno uz pomoć 500 kompanija, a prosječni trošak temeljio se samo na napadima u kojima je kompromitirano manje od stotinu tisuća podataka.

Ono, nadalje, kaže da su kompanije s manje od 500 zaposlenih zabilježile prosječni gubitak od 2,5 milijuna dolara unazad godinu dana, što je problematično s obzirom da iste te kompanije u prosjeku uprihode oko 50 milijuna dolara godišnje. problematično je i što se tek 67 posto upada u sustave prepozna u prvoj godini, a njih 22 posto u drugoj, dok ih se čak 11 posto otkrije dvije ili više godina kasnije.

Također, izračunato je da kompanije koje ostanu bez milijun ili više podatka u upadima u sustave gube u prosjeku 42 milijuna dolara, a one koje ostanu bez 50 milijuna ili više podataka, gube 388 milijuna dolara u prosjeku. Kompanije koje ulažu u sigurnost zato imaju u prosjeku 1,23 milijuna dolara manje troškova u prosjeku od onih koje ne ulažu.

Nije teško zamisliti da ovakvi troškovi mogu koštati više od samog novca, mogu uništiti one koji su pogođeni. Zato je iznimno bitno zaštititi se na adekvatan način, jer to osiguranje umanjuje eventualne troškove i situacija se može bitno lakše "pregrmiti", ako do nje nažalost i dođe. Naravno, mnogi se mogu s pravom upitati čemu toliki trošak ukoliko dođe do provale u sustav, krađe podataka i obustavu rada na određeno vrijeme.

Dakle, IBM navodi, u trošak su nakon takve situacije uključeni poboljšanje softvera i infrastrukture, pad kreditnog rejtinga i povećanje osiguranja, edukacija zaposlenih, dodatni PR kako bi se ispravila šteta, gubitak posla ili poslova, dodatno zapošljavanje profesionalaca, plaćanje prekovremenih sati zaposlenima koji saniraju štetu, zapošljavanje dodatnih ljudi da bi se brže sanirala šteta, plaćanje raznih kazni ili odštete onima koji su eventualno oštećeni...

Možda pokoja kompanija može bez neke od navedenih stavki, ali ne mogu bez svih. A svaka košta i znači uzimanje dijela novca iz proračuna, koji je mogao biti mnogo bolje potrošen.